Kad jača polovina izgovori: “Mama, ovo je moja djevojka”

Od Sarajeva do Zenice, po ko zna koji put, svaki kamenčić napamet znam. Ali, postoji nešto što nikad nije isto: ljudi oko mene. Nisam sigurna da li se baš svaki put život poigra sa mnom pa me baci u neku zanimljivu situaciju ili sam samo ja takva kakva jesam pa primjećujem malo više stvari oko sebe nego obični prolaznici. Bilo kako bilo, ovaj put sjedoh u sjedište jedva čekajući da stignem i probam malo domaće kuhinje. Užasno sparan dan, pokušavam da gledam ispred sebe ali mi pogled konstantno zaklanja neobičan ljubavni par ispred mene. I kao i obično, muški dio tog para ne zaokuplja moju pažnju onoliko koliko me taj ženski dio fasicinira. Ona, sva bitna i uštogljena, sjedi i neće da se nasloni na sjedište. On joj pokušava objasniti da nije bitno kako izgleda i da se opusti. I sad već palim svoje šesto čulo za nepristojno zabadanje nosa u tuđe stvari, ali šta ću, zanimljivi su mi i sjede svega par centimetara ispred mene. Reče joj da su njegovi roditelji sasvim normalni ljudi i da se ne treba plašiti njihove reakcije. Dobar dojam je već ostavila na njega a on im je već sve ispričao o njoj, frizura joj se neće pokvariti ako se nasloni i opusti, samo treba biti prirodna. Ona onako u nevjerici, jedva se namješta u sjedištu, otpuhuje i nervozno lomi prste…

Nasmiješih se i sjetih se sebe prije svega koji mjesec, kako štimam frizuru i biram najljepšu garderobu svaki put kad pomislim da bih mogla sresti njegove roditelje. I gle čuda, sreli smo ih kad sam imala svezan rep na vrh glave i definitivno ne najljepšu košulju iz ormara. Pogubila sam se toliko da se svaki dotada osmišljeni scenario, naštimani osmijeh, elegantno pružanje ruke i svi najbolji maniri koji su inače tu, raspršili u djeliće i zamijeniše ih najgluplji osmijeh na svijetu od uha do uha, sramežljivi pogled naniže i jedva izgovorena pokoja rečenica. Da stvar bude smješnija, te iste rečenice su mi odzavanjale u glavi još par sati kasnije i nisam mogla oprostiti sebi pa stadoh pred ogledalo, ponovih rečeno  i sama sebi se narugah, koliko je to bezvezno zvučalo. Srećom, kasnije me puka slučajnost poslužila pa sam imala neko sređeno i lagodnije izdanje sa malo ljepšim glasom. Tačno znam kako se sad osjeća ova djevojka ispred mene. Koliko god nervozna bila, toliko je sve to lijepo i poslije će biti stvarno smiješno. Činjenica je da kada vam je stalo do nekog, još više vam je stalo šta će njegovi najvažniji i najmiliji reći i misliti o vama. Da vas utješim…Taj prvi susret nije toliko bitan koliko je bitno koliko vi vašu voljenu osobu pored sebe ustvari činite sretnom. Pravom roditelju je dovoljno to što kada svoje dijete pogledaju u oči vide sreću, mladalačku bezbrižnu zaljubljenost i zanos. Mislim da im je čak drago kad im je dijete tako poletno,ispunjeno i zadovoljno, samo što neće baš da priznaju. I još nešto, ako ste u tom momentu stvarno prava osoba za njega, on već govori dovoljno dobrog o vama pred njima. I ti roditelji su nekad bili mladi, pa ih zamišljeni vremeplov vrati u dvadesete, vide sebe u vama, izmamite im osmijeh na trenutak.  Ne bojte se. Za prvi put, vaša djela i jača polovina neka govori više od vas samih.

Za kraj, prije nego što izađoh na stanici, htjedoh ohrabriti djevojku, ali bilo bi krajnje neumjesno. Možda se nekad i pronađe u gornjim redovima. Sretno cure! Budimo svoje, isto kao pred njim samim kad smo se zaljubile prvi put. Mislim da je taj osjećaj i lupanje srca otprilike proporcionalan nivou straha koji ćete doživjeti pri tom susretu, i sasvim je prirodan, normalan, pravi i pohvalan. Da niste dovoljno vrijedne, ne biste se nikada ni našle u ovoj situaciji. Samo to imajte na umu, uvijek!

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE