Portal 072info

Nekad je prosječna kokoš težila 1,5 kg, a danas 3 kg: Zašto danas jedemo bezukusnu piletinu?

Znanstvenici, ali i naši stari, tvrde da je piletina nekad bila bogata okusa i na visokoj cijeni, dok za pileće meso koje danas konzumiramo vele da je ‘gnjecavo’ i zapravo i nema okus prave, izvorne piletine. Tada su koke kljucale po dvorištu, a danas ih se hrani raznim koncentratima s dodatkom soje, biljke koju naše koke nikad nisu jele.

Nije zanemariv ni podatak da je ta soja vjerojatno GMO, pa i to utječe na okus i zdravstvenu ispravnost pilećeg mesa- piše Slobodnadalmacija.hr.

Stručnjaci navode da je 1923. bilo potrebno 16 tjedana da bi se uzgojilo pile teško 1 kg. Već 1933. godine za postizanje iste težine uzgajivačima je trebalo čak dva tjedna manje. Kanadski istraživači su 2005. godine uzgojili vrste pilića iz različitih razdoblja, a rezultati su pokazali da su pilići do četiri puta teži nego 1957. godine, bez obzira na to što su hranjeni na isti način. Prosječna težina pilića u 2016. godini bila je 2,8 kg.

Znanstvenici ove razlike u veličini i težini smatraju dokazom genetskih manipulacija na pilićima. One su rezultat trenda “piletina budućnosti” koji je počeo 1948. godine. Farmeri u SAD-u su tada počeli razvijati piliće sa specifičnim ciljevima – da budu veći, deblji i da brže rastu. Rezultat toga je vrsta Arbor Acre, križanac dva pobjednika koji su postali djed i baka većine komercijalnih pilećih vrsta koje jedemo danas.

Masovna proizvodnja piletine za ljudsku prehranu podrazumijeva držanje pilića u velikim hangarima na farmama pilića. Tijekom uzgojnog ciklusa od jednodnevnog pilića do konzumne veličine pilići se drže u malom zatvorenom prostoru, u lošim uvjetima, bez mogućnosti lutanja pa čak i pomicanja da na taj način ne bi gubili energiju, odnosno da sva hrana bude pretvorena u meso.

Hranjenjem 24 sata dnevno uz intenzivno svjetlo, bez mogućnosti odmora te smještanjem u skučeni i životinjama prenapučeni prostor u kojemu se pilići ne mogu kretati nastoji se da što prije dosegnu “težinu za klanje”. Naravno, spominju se tu i razni hormoni, antibiotici i drugi dodaci koji se navodno daju da bi pile u što kraćem roku naraslo i izbjeglo bolesti, a sve kako se ne bi smanjio profit gramzivim farmerima.
Znanstvenici se, koliko je poznato, još uvijek nisu uhvatili ozbiljnih istraživanja kojima bi pokazali koliko su različite vrste mesa slične ili jednake. U ruralnim dijelovima Hrvatske, uključujući i Dalmatinsku zagoru, još uvijek se može naći domaći pijetao, rečeni pivac, pulestar koji je tek prokukurijekao ili stariji mu brat od pune godine.

Kada se pulestar ispeče ispod peke, ne može se jesti koliko se od njegova sočnog pečenog mesa lijepe prsti. Meso tvrdo, zubima ga treba otkidati od kosti, a u ustima aktivirane sve žlijezde. Nepce hoće da poludi. Onome godišnjaku namijenjen je bronzin.

Na Tijarici je običaj staviti ga u komadu s tim da mu noge s čamprima vire sa strane bronzinova poklopca. Juha od takvog pivca liječi sve moguće bolesti. I pulestar i pivac godišnjak spadaju u najveće delicije koje se još uvijek mogu pronaći, a u kojima su uživali naši stari.

Nevjerojatno je, ali takvu vrstu mesa mnoga današnja djeca neće da jedu. Kušaju i ostave. Ne odgovara im okus. A uz to takvu vrstu mesa moraju i žvakati. Za razliku od industrijskog pileta koje je mekano, a termički je obrađeno čim vidi vatru.

No, vratimo se na pitanje znanstvene obrade različitih mesnih vrsta koje, zamalo, imaju jednak ili vrlo sličan okus. Ne samo da je mala razlika između mesa pilića i purića već se ponekad čovjek upita jede li odojka ili piletinu. Razlike su sve manje i sličnosti među različitim mesnim vrstama sve su veće zbog proste činjenice da se sve vrste životinja hrane, zapravo, jednakom hranom, koncentratima s istovjetnim komponentama.

Životinjama koje uzgajaju na velikim farmama pilića, purića, odojaka, ribe… daju krmnu smjesu u kojoj su dvije glavne komponente kukuruz i sojina sačma uz dodatke gotovo istih vitamina i minerala.

Kada je pak riječ o pilećem mesu, koje je naša glavna tema, veliki svjetski proizvođači ne zadovoljavaju se kroz uzgojne cikluse samo postići što veću težinu u što kraćem roku već genetskim manipulacijama teže proizvesti pile s izrazito razvijenim batkom i karabatkom dok su svi ostali djelovi tijela kržljavi, odnosno pile koje će imati kržljavo cijelo tijelo osim prsiju na kojima se dobije dva-tri puta veći file od onog u klasičnih pilića.

Kako njegovo veličanstvo profit utječe na proizvodnju pilećeg mesa svojedobno je bilo prikazano u jednoj TV emisiji iz Kine. U toj najmnogoljudnijoj zemlji svijeta uzgajali su koke nesilice i tovne piliće u posebnim kavezima, takozvanim “kalifornija” u obliku velikog slova A.

Kavezi su bili postavljeni iznad bazena u kojima su se uzgajali šarani. Izmet koka padao je u bazene s ribom koje su ga konzumirale i uz dohranu rasle kao iz vode. Kada su ribe dosegnule konzumnu veličinu, njihovo čisto meso upućeno je na tržište za prehranu ljudi, a klaonički otpaci poput utrobe, glave i peraja s visokim udjelom bjelančevina išli su na preradu za stočnu hranu i kao dodatak stavljali u koncentrat koji su jele koke u kavezima iznad bazena…

Podijelite članak