“18 godina u učionici, samo četiri godine staža”: Potresna ispovijest Zeničanke o životu nastavnika koji svako ljeto kreće ispočetka

Javna objava, priča Zeničanke Fahrete Bašić-Smriko izazvala je brojne reakcije na društvenim mrežama.

Kroz iskrenu, emotivnu, ali i duhovito ispričanu ispovijest, opisala je svakodnevicu nastavnika koji, uprkos dugogodišnjem radu u učionici, iz godine u godinu prolaze kroz neizvjesne konkursne procedure, nepotpune norme i administrativne prepreke.

Njene riječi otvorile su pitanje položaja prosvjetnih radnika i sistema zapošljavanja u obrazovanju.

U nastavku prenosimo njenu objavu u cijelosti:

50 nijansi konkursnih procedura

Osamnaest godina sam u prosvjeti.

Osamnaest.

Od toga imam nešto više od četiri godine radnog staža.

Nemojte odmah računati. Sve je uredu s matematikom.

Jer kad nemaš punu normu, radiš cijelu školsku godinu, ideš na posao, držiš nastavu, pripremaš časove, vodiš evidenciju, ideš na sjednice i nosiš kući iste brige kao i svi ostali…

Samo ti na kraju te godine u radni staž ne stane cijela godina.

I tako ja 18 godina radim u prosvjeti, a staž skupljam na rate.

Kao bodove na kartici vjernosti.

Samo još nisam otkrila šta dobijem kad je napunim.

Za tih osamnaest godina dijete se rodi, prohoda, krene u školu, završi osnovnu i srednju i počne razmišljati šta će sa životom.

A ja još razmišljam jesu li mi svi dokumenti na broju.

Radim. Ne mogu reći da ne radim.

Samo nikad ne znam gdje ću raditi sljedećeg septembra, koliko ću časova imati, koliki će mi komadić norme pripasti i hoće li mi faliti baš onaj jedan papir za koji do jučer niko nije znao da postoji.

Rijetko imam punu normu, ali zato redovno imam punu fasciklu.

Diploma? Tu je.
Iskustvo? Osamnaest godina u prosvjeti.
Staž? Nešto više od četiri godine.
Iskustvo u konkursnim procedurama? Tu sam već pred penzijom.

Znam svih 50 nijansi konkursa:
„Čekaj još malo.“
„Nisu još zasjedali.“
„Sad će.“
„Komisija radi.“
„Direktor nije tu.“
„Poništen je konkurs.“
„Ponovo će biti raspisan.“
„Nedostaje vam jedan papir.“
„Taj papir nije dobar.“
„Treba noviji papir.“
„Treba ovjerena kopija papira koji ste već tri puta donosili.“
„Imate li original na uvid?“
„Ima kandidat s prioritetom.“
„Ima kandidat s više bodova.“

Prošla sam više konkursnih procedura nego što sam u životu probala cipela.

Mogu zatvorenih očiju pronaći opštinu, sud, biro, poštu, kopirnicu i svaku ustanovu koja izdaje papir kojim dokazuješ da postojiš, da si živ, školovan, zaposlen, nezaposlen, sposoban i dovoljno uporan da sve to ponovo dokažeš za sljedeći konkurs.

Najzanimljivije je što poslije osamnaest godina u prosvjeti svakog ljeta iznova dokazujem da sam završila fakultet.
Nisam ga, ljudi, poništila u međuvremenu.

Dok drugi planiraju godišnji odmor, ja planiram rutu:

Opština – biro – kopirnica – pošta – škola.

To mi je all inclusive.

Jer u prosvjeti ti prvo daju lekciju iz strpljenja.
Onda praktičnu nastavu iz administracije.
Pa magisterij iz čekanja.
Doktorat iz neizvjesnosti.
A ako sve to uspješno završiš…
možda ti daju i kredu.

I tako, dok se smjenjuju ministri, direktori, pravilnici, kriteriji i konkursne procedure, ja ostajem vjerna svojoj jedinoj sigurnoj dugogodišnjoj vezi:

konkursima.

Osamnaest godina zajedno.
Bilo je prekida, bilo je nepotpunih normi, bilo je godina od kojih mi je u staž stalo tek nekoliko mjeseci… ali nikad dovoljno da se konkursi i ja zaboravimo.

Ako ovako nastavim, godine za penziju neću dočekati na radnom mjestu.
Dočekat ću ih na konkursu za radno mjesto.
S fasciklom pod rukom, dokumentima i pitanjem:
„Izvinite, treba li još šta?“

Fahreta Bašić-Smriko