40 godina od pogibije Džemala Bijedića: Svi su se plašili saopštiti Titu tužnu vijest…

Prije pet godina, istoričar iz Sarajeva dr. Husnija Kamberović napisao je političku biografiju jednog od najvećih bosanskohercegovačkih političara u njenoj istoriji, Mostarca Džemala Bijedića.

U beogradskoj Borbi je 20. januara 1977., dva dana nakon pogibije Džemala Bijedića, Radulo Vasović objavio tekst Počinje da živi legenda o Džemi, u kojem je, između ostalog, napisao da je biti pravi Mostarac u Mostaru «teže zaslužiti nego bilo kakav položaj i visoke počasti i priznanja», te da je «on, prema nekim tvrđenjima, lično poznavao svakog petog» stanovnika tog grada, piše “Slobodna-Bosna“.

A «to je omogućilo da dosta rano počne živjeti legenda o njemu u gradu», piše, pak, Husnija Kamberović, autor knjige Džemal Bijedić: Politička biografija, o velikom bosanskohercegovačkom političaru, mostarskoj ljudini, kao sjećanje na trideset i petu godišnjicu njegove tragične smrti.

«Biografija treba biti vjeran portret ličnosti, a neko je jednom kazao da je ‘ličnost tanana poput duge’. Zbog toga svaka biografija mora sadržavati niz nijansi, ‘poput duge’», kaže Husnija Kamberović.

RASVJETLJAVANJE BIJEDIĆEVE LIČNOSTI

Mnogi će Kamberovića, vjerovatno, upitati zbog čega je odlučio napisati knjigu o Džemalu Bijediću, no nas interesuje u kojoj mjeri je on kvalitetan «predložak» za knjigu, jer iako pametan i obrazovan, nikada intrigantan i sklon skandalima, mada je autor knjige u predgovoru napisao da je bio kompleksna osoba.

«Ubrzo nakon Bijedićeve pogibije pojavilo se nekoliko radova koji su imali pretenzije biti biografskog karaktera. Radilo se, međutim, o djelima u kojima se o ličnostima redaju samo pohvale, bez kritičkog uvida u cjelovitost i kompleksnost i ličnosti i određenog historijskog doba.

Naravno, vrijeme u kojemu su ti prvi radovi o Bijediću nastali određivali su i njihov karakter. Nakon mojeg uvida u brojnu izvornu građu i studiranja Bijedićevog života, shvatio sam da je on doista odličan primjer na temelju kojega je moguće pokazati šira historijska kretanja tokom ‘kratkog dvadesetog stoljeća’, s jedne, te razumjeti sudbinu jedne hercegovačke porodice čiji je Džemo bio najistaknutija ličnost, s druge strane.

Razumjeti kompleksnost njegove ličnosti za mene je bio veliki izazov», objašnjava Kamberović.

Naš sagovornik piše i da je njegova biografija «odličan primjer za praćenje historijskog hoda BiH u drugoj polovici 20. stoljeća», kao i da je Džema «u svojoj ličnosti objedinio mnoge vrijednosti koje je BiH baštinila u 20. stoljeću».

Kamberović veli: «Džemal Bijedić je bio odlučni antifašista; uporni borac za interese svoje zemlje, istodobno se zalažući za ravnopravnost Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji, te za interese Hercegovine i Mostara; nikada se nije stidio svoje nacionalne pripadnosti, ali mu pripadnost naciji, kao ni pripadnost komunističkom pokretu, nikada nije ni bilo zanimanje; odgovornost u radu, moralne vrijednosti u životu, poštovanje prijatelja iz političke elite, ali i iz reda ‘običnih ljudi’, vjernost i ljubav prema porodici, beskrajno poštovanje svoje stare majke – da li bismo danas mogli naći nekoga među našom političkom elitom sa ovakvim vrijednostima?»

Do sada, dakle, nije napisana naučno utemeljena biografija Džemala Bijedića.

«Sistematska istraživanja počeo sam prije šest godina. Temeljito sam pregledao arhive u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Zagrebu i Beogradu. Pregledao sam štampu, razgovarao sa tadašnjim političkim aktivistima. Uprkos beskrajnom trudu i želji da knjigu što prije završim, bilo je trenutaka kada sam pomišljao da neću u tome na najbolji način uspjeti. Pogotovo kada sam se u Sarajevu suočio sa nerazumijevanjem u nekim institucijama koje čuvaju određenu dokumentaciju o Džemalu Bijediću.

No, upravo u tim trenucima sam shvatio da sam na dobrom tragu u rasvjetljavanju Bijedićeve ličnosti – prosto sam se identificirao sa njim i uporno išao dalje, baš kao što je i on savladavao prepreke na koje je nailazio u svom životu», govori Husnija Kamberović.

TITO JE GUBIO ŽIVCE

U ovom tekstu fokusiraćemo se na period od 1967., kada je Džemal Bijedić imenovan za predsjednika Skupštine SR BiH, pa do njegove tragične smrti, 18. januara 1977. godine.

Hrvatski povjesničar Dušan Bilandžić piše da je Tito 1971. mandat za sastav Vlade SFRJ povjerio «anonimnom» Džemalu Bijediću, mada je Džema prethodne četiri godine obavljao najveću funkciju na republičkom nivou.

«Kada je postao predsjednik SIV-a 1971. Bijedić je mogao biti sve, a jedino nije mogao biti ‘anoniman’. Dio tadašnje političke elite je bio iznenađen, a dio čak ‘konsterniran’ Titovim izborom Bijedića za poziciju saveznog premijera, ali sigurno nikome nije bilo potrebno objašnjavati ko je bio Džemal Bijedić.

A zamislite, naprimjer, koliko nas danas zna bilo šta o životu i aktivnostima naših brojnih predsjednika vlada? S druge strane, Bijedićeva politička karijera je doista bila fascinantna, ali nije ovisila samo o njegovim dobrim odnosima sa Titom.

Kada je 1960. prvi put postao član Vlade kojom je predsjedavao lično Josip Broz, to nije bilo rezultat njegovog prijateljstva sa Titom nego raznih okolnosti ali i Bijedićevih sposobnosti i ljudskih i moralnih vrijednosti.

Kada je 1962. jedna grupa istočnohercegovačkih komunista bila pokrenula kampanju Bijedićeve moralne i političke diskvalifikacije, on nije, poput nekih drugih prije i poslije njega, priznao krivicu – čak ako te krivice i nije bilo – nego je odlučno odbacivao sve insinuacije pa čak odbijao razgovarati sa onima koji su mu ‘pakovali’ razne optužbe. Izašao je tada kao pobjednik, kao što je kao pobjednik izašao i 1948., i 1966., te konačno 1971. godine», tvrdi direktor Instituta za istoriju u Sarajevu.

Kod Tita su stvari bile, otprilike, ovako postavljene: prvo je funkciju predsjednika Saveznog izvršnog vijeća ponudio hrvatskoj proljećarki Savki Dabčević – Kučar, a ona je odbila; potom je bio aktuelan srbijanski liberal Marko Nikezić, no i on je odbio; pa je onda prošlo pet, šest mjeseci do dolaska Džemala Bijedića na tu funkciju u Beograd, da bi vrlo brzo dvojac Savka – Marko praktično bio izbrisan sa političke scene.

U međuvremenu je Tito bio strašno ljut, poparu je pojeo i njegov ljubimac Branko Mikulić. A šta je bilo presudno da Džemal Bijedić pobijedi svog protivkandidata Kiru Gligorova?

«Bijedić je na čelo savezne Vlade došao u vrijeme izuzetno zaoštrenih političkih odnosa između pojedinih republika i zategnutosti u odnosima između republičkih elita i federalnog vrha.

Savezna Vlada koju je vodio Slovenac Mitja Ribičič izgubila je povjerenje, ekonomski problemi su bili evidentni, politička prepucavanja sve oštrija, Hrvatsko proljeće sve više hvatalo maha, liberalne struje u Srbiji, Sloveniji i Makedoniji izrastale u sve dominantniju snagu, a Bosna i Hercegovina pokazivala sve više nezadovoljstva odnosom Ribičičeve Vlade prema ekonomskim prijedlozima koji su dolazili iz ove republike, te posebno odnosnom prema obnovi Bosanske krajine, kao i ponašanjem nekih bosanskohercegovačkih kadrova u toj Vladi (BiH je zbog brojnih razloga bila posebno nezadovoljna tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova Radovanom Stijačićem, koga je nastojala po svaku cijenu ukloniti iz savezne Vlade).

Sve to je otvorilo političku krizu i nagnalo Tita da pokrene proceduru izbora nove Vlade.

Nakon što je propao pokušaj da na tu poziciju dovede Savku Dabčević – Kučar ili Marka Nikezić, htijući ih na taj način izdvojiti iz republika i time oslabiti njihove republičke pozicije, pojavio se Bijedić, a nakon što ga je većina ostalih republika podržala dobio je i Titovo povjerenje.

Hrvatska je snažno podržala Bijedićev izbor zbog toga da ne bi prošao Kiro Gligorov, za koga su smatrali da je kao raniji ministar privrede bio više naklonjen Srbiji. Nije to bila neka specijalna ljubav prema Bijediću.

Kada se čitaju stenogrami sa rasprava na kojima se debatiralo o budućem premijeru onda se vidi koliko su tadašnji republički lideri bili suprotstavljeni. To su bile toliko duboke razlike da je Tito u jednom trenutku počeo gubiti živce, galamiti na najbliže saradnike (uključujući i Kardelja), a neke republičke lidere (Mikulića, na primjer) je čak počastio time da uopće ‘ne razmišljaju’.

Bijedić je jednostavno bio najmanje sporan kandidat. Dobio je podršku svih, mada su Makedonci i dio srbijanske elite, među kojima je prednjačio Draža Marković, iskazivali prilično nepovjerenje prema njemu».

DINAR SKORO PA KONVERTIBILAN

Koji su najznačajniji Džemini potezi u tih nešto više od pet godina koje je proveo na mjestu predsjednika SIV-a?

«Kada je Bijedić dobio mandat da sastavi Vladu, veliki troškovi života, inflacija, rast kreditnog zaduženja zemlje i česte devalvacije domaće valute su bili Ribičičevo naslijeđe, i s time se Bijedić morao uhvatiti u koštac. U vrijeme Bijedićeve Vlade, premda se stalno pričalo o krizi, Jugoslavija je još uvijek bila ekonomski stabilna zemlja.

Godinu 1976., a to je posljednja godina Bijedićeve Vlade, Jugoslavija je završila sa platnim suficitom od 330 miliona dolara, deviznim rezervama od blizu 3 milijarde dolara, stopom rasta industrijske proizvodnje od 3 odsto i tako dalje.

Tada je jugoslavenski dinar bio jedina valuta iz komunističkog svijeta koja je na zapadnom tržištu novca bila blizu konvertibilnosti. Ubrzo nakon Bijedića vanjski dug zemlje je drastično porastao, ekonomska situacija se znatno pogoršala, osjetili smo naftnu krizu, suočili se sa vožnjom par-nepar i nedostatkom brašna, ulja i ostalih namirnica. To je vodilo daljem pogoršanju političke situacije», navodi Husnija Kamberović.

«Tri su ključna polja», nastavlja Kamberović, «na kojima je Bijedić vodio svoju političku akciju sredinom 1960-ih godina». «Bosna i Hercegovina je tada pokrenula proces integracije svojih regija kako bi sama postala dovoljno stabilna. To se provodilo kroz integraciju zapadne Hercegovine u bosanskohercegovačke okvire otvaranjem procesa skidanja hipoteke ustaštva sa tog kraja s ciljem da se Hrvati iz zapadne Hercegovine jednostavno uključe u novu društvenu realnost.

Druga stvar na kojoj je Bijedić radio bila je nacionalna afirmacija Muslimana. U vrijeme kada su se o tome vodile velike debate on je bio predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine i s te pozicije imao snažan utjecaj na čitav taj proces. Odlučno je odbacivao koncept jugoslavenstva, koncept bosanstva, kao i opciju nacionalnog identiteta bosanskohercegovačkih muslimana.

Za Bijedića je još nešto važno: on se nikada nije stidio toga što je Musliman. Kada je u aprilu 1976. umrla Bijedićeva majka, ukop je obavljen po svim vjerskim običajima. Još je jedan važan Bijedićev angažman – on se jako puno bavio problemima obnove Bosanske krajine nakon zemljotresa 1969. godine.

U vrijeme kada je savezna Vlada stalno otezala sa izdvajanjem velikih sredstava za obnovu Krajine, a pojedine republike na tome nastojale što više zaraditi prodajući prikolice za smještaj stradalih porodica, Bijedić je kao predsjednik Skupštine jako puno učinio da Bosna i Hercegovina najviše pomogne obnovu tog kraja. To je tada značilo čvršću integraciju Krajine u bosanskohercegovačke okvire».

TEORIJE ZAVJERE ILI?

Koliko se Tito Džemi «petljao» u posao, pitamo našeg sagovornika: «Bijedić je u Titu imao veliku podršku kada je u pitanju bila unutarnja politika. Kada god bi se suočio sa velikim pritiscima republičkih elita, Bijedić je tražio i uvijek dobivao Titovu podršku za svoje ideje.

Često se u stenogramima može čitati da nakon rasprava u najvišim političkim krugovima Tito jednostavno kaže da on u cjelosti podržava ‘ovo što kaže drug Džema’ i stvari su se nakon toga odvijale na najbolji način. A, vanjska politika je bila u cjelosti u Titovoj nadležnosti.

No, Bijedić je bio predsjednik jugoslavenske Vlade koji se više od bilo kojeg drugog predsjednika Vlade bavio vanjskopolitičkim temama. Nije bio ključni kreator niti idejni tvorac jugoslavenske vanjske politike, ali je bio jako važna ličnost u koju je Tito imao veliko povjerenje i koji je često po Titovim zamislima krčio puteve kojima je potom on sam išao.»

Kao i svaki uspješan čovjek i Džema je imao svoje neprijatelje. Evo, već skoro trideset i pet godina razrađujemo teorije zavjere, a nikakvih egzaktnih dokaza da je neko stvarno htio ubiti Džemala Bijedića još uvijek nemamo!

«Teorije zavjere će uvijek postojati. To nije vezano samo za Bijedićevu smrt. Nesporno je da je Bijedić imao protivnika, te da je ta činjenica kasnije isticana kao argument za postojanje zavjere. Ja lično nisam pristaša takvih teorija, jer nas one u startu ograničavaju u našim namjerama da sve okolnosti uzmemo u obzir prilikom analize i konteksta i konkretnih činjenica u vrijeme pogibije», kaže Kamberović.

A kako je Tito reagovao na vijest o smrti Džemala Bijedića? «Tito je u vrijeme Bijedićeve pogibije bio u Libiji. O tome je svjedočanstvo ostavio Stane Dolanc. On kaže da su se svi plašili saopćiti Titu vijest o Džeminoj pogibiji, a nakon konsultacija sa ljekarima on mu je to kazao nekoliko minuta prije zvaničnih razgovora sa Gaddafijem.

Dolanc piše: ‘Bio je veoma potresen. Dugo nije progovarao. Kad smo Tito i ja došli do Gaddafija, taj državnik je i njemu i meni izjavio saučešće i pozvao nas da ga uveče posetimo u njegovom domu, što inače po programu nije bilo predviđeno. Stanovao je u staroj, relativno skromnoj orijentalnoj vili i tamo smo Tito i ja ostali do kasno u noć.

Nekoliko puta sam Titu šapnuo da je vreme da krenemo, a on mi je na kraju neraspoloženo rekao: Ne, ostanimo još, inače ću stalno misliti na Džema.’

Lično ne vjerujem da je Jovanka Broz bila u to umiješana, a teorija u umiješanosti JNA u to je više rezultat kasnijeg razvoja događaja vezanih za sudbinu JNA nego za sudbinu Džemala Bijedića. Ali, ponavljam, ima ljudi koji u takvo što još uvijek vjeruju.

Šta bi još moglo biti sumnjivo?

«Ja u knjizi detaljno analiziram okolnosti pogibije. Primijetio sam, naprimjer, da je prema odobrenom Planu leta bilo predviđeno da posadu aviona čine Branko Vujičić i Stevan Leka, obojica prvi piloti. Međutim, naknadno je šef pilota Vazduhoplovne službe SIV-a Ljubomir Pavić umjesto Branka Vujičića za drugog člana posade odredio Murata Hanića.

Zanimljivo je da je Leka pilotirao avionom na svoj rođendan (rođen 18. januara 1924). Osim toga, uočio sam također neka neslaganja u zvaničnom izvještaju Komisije, ali je najproblematičnije to da je čak pet minuta avion letio u zraku bez kontakta sa kontrolom leta u Beogradu, nego je, bez odobrenja, posada kontaktirala kontrolu leta u Sarajevu. Uz to, ovaj podatak koji je došao iz Podgorice o slijetanju aviona na tamošnji aerodrom, a potom i demanti, ukazuje na određena nesnalaženja.

Ja u knjizi o tome detaljno raspravljam i početkom naredne godine će se to moći čitati kada knjiga izađe iz štampe. Nažalost, naši izdavači još uvijek nisu dovoljno spremni za ovakve knjige, a neki zagrebački izdavači su pokazali puno više interesa i želje da objave ovu knjigu, a za mene kao autora najvažnije je da knjiga izađe i da bude dostupna čitateljima», nada se Husnija Kamberović.

A kompletan dosje o pogibiji Džemala Bijedića i njegovih saputnika nalazi se negdje u Sarajevu. Gdje tačno, doznaćete ako kupite knjigu Džemal Bijedić: Politička biografija.

KRATKE BIOGRAFSKE CRTICE

Džemal Bijedić rođen je 12. aprila 1917. u Mostaru, od oca Adema i majke Zarife koji se pored Neretve, kao i njihova brojna rodbina, iz Gacka doseliše tri godine ranije. Bijedići su se bavili trgovinom i bili tretirani kao dobrostojeća porodica.

U okviru Vježbaonice Učiteljske škole Džema 1928. završava osnovnu školu u Mostaru, gdje se upisuje i u Državnu realnu gimnaziju. Matematika mu je išla odlično ili vrlo dobro, za razliku od srpsko-hrvatsko-slovenačkog jezika, zbog kojeg je morao i na popravni ispit u petom razredu. Prosječni učenik Džema maturirao je 1937., položivši ispit zrelosti.

No, dokaza se Džema na Pravnom fakultetu u Beogradu, gdje mu je prosjek bio 8. U vrijeme studiranja u tom gradu stanovao je u Gajretovom domu. Lagano se uključivao u politički život, postao član SKOJ-a, a onda i KPJ-u, svirao je bubanj u Tamburaškom orkestru KUD-a Abrašević, a apsolvirao je u akademskoj 1940./1941. godini. Kao član Partije aktivno učestvuje u Narodnooslobodilačkoj borbi.

Nakon rata je, između ostalog, bio član Vlade NR BiH, sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu i predsjednik sreskog Narodnog odbora, sekretar Glavnog odbora SSRN-a, pa onda opet član republičkog, ali i Saveznog izvršnog vijeća, te predsjednik Skupštine SR BiH. Josip Broz Tito je 25. juna 1971. mandat za sastav novog Saveznog izvršnog vijeća povjerio Džemalu Bijediću.

Sa suprugom Razijom i još šest saradnika i članova posade Džemal Bijedić je 18. januara 1977. poginuo u avionskoj nesreći koja se dogodila na brdu Inac na planini Lisin iznad Kreševa. Iza Džemala i Razije ostalo je troje djece: Dragan, Azra i Milenko.

Bijedić se 1974. susreo i sa Mao Ce Tungom, a Kinezi su mu tom prilikom pokazali čitav podzemni grad ispod Pekinga za slučaj atomskog napada. U razgovoru sa Bijedićem pokazalo se koliko je Mao ratoboran komunistički lider.

On je stalno govorio o mogućem ratu i u jednom trenutku je kazao da je «uvijek bio za rat», jer bi poslije toga nastupio «mir pod nebom i komunizmom; danas je stanovništvo svijeta inače malo: 3.200.000.000 ljudi, a kad bi pola poginulo, ostala bi milijarda i 600.000, no kad dođe komunizam, stanovništvo će ubrzo narasti na šest milijardi».

U zvaničnoj jugoslavenskoj informaciji o ovom razgovoru naglašavala se nonšalantnost Mao Ce Tunga. «Ljudi kažu da sam veliki zagovornik rata… Međutim, sadašnja dostignuća u svijetu su vrlo mala, a kad zavlada komunizam u cijelom svijetu onda će to biti pravi uspjeh. Ali, to će postići mladi ljudi, a mi nećemo biti ovdje…

Eto, kroz 20 godina Teng Hsiao Ping će imati 92 godine, a ja 102 godine… Eto, ovo smo samo ćaskali o budućnosti… A neka Bog pomogne vama i Evropi».

Predsjednik SIV-a je na to primijetio da nema Boga već da budućnost stvaraju ljudi i narodi, svojim naporima i razumnom politikom. «Tačno, ljudi su Bog», rekao je Mao.

haber.ba