Portal 072info

Kako da nastavimo život kada nas tragedije i traume izbace iz životnog toka

Uvijek postoji nit koja, ma kako tanka bila, može da nas održi i u najgorim trenucima motiviše da prevaziđemo osjećaj nemoći…

Univerzum nije uvijek milosrdan prema nama, često nam na krajnje surov i nemilosrdan način šalje opomene i lekcije čiji je cilj da nas osveste, probude i očiste od svega lošeg što se u nama nakupilo. Na nama je da naučimo da i takve situacije prihvatimo, da se prilagodimo novim okolnostima i povežemo sa nepresušnim izvorom snage u nama.

U strašnim poplavama koje su sredinom maja 2014. godine zadesile našu zemlju mnogi su ostali bez domova i celokupne imovine, a u najgorem slučaju i bez nekog od najbližih članova porodice. Malo je reći da su svi građani sa poplavljenog područja, pa i oni koji su bili posredno pogođeni, doživjeli šok i traumu. Takav iznenadni događaj ogormnih razmera i posljedica ostavio je bolne tragove na svima nama koji smo bili svjedoci te katastrofe.

U vremenima kao što su ova uvijek se setim poglavlja „Sve strukture su nestabilne” iz knjige „Nova zemlja” Ekarta Tola. U njemu Tol piše kako je jednom prilikom, šetajući sa prijateljem, naišao na kuću koja je nekoliko decenija ranije uništena u požaru. Pored nje je stajala tabla ispisana krupnim slovima „Pažnja! Sve strukture su nestabilne.” U tom trenutku shvatio je dubinu te misli i činjenicu da su sve materijalne stvari, pa i one naizgled čvrste, zapravo vrlo krhke i da mogu da propadnu u trenutku. Ekart Tol piše: „U trenutku kada shvatite da su sve strukture i svi oblici nestabilni, čak i naizgled čvrsti materijali, u vama zavlada mir. To je zbog toga što spoznaja o prolaznosti svih oblika ukazuje na dimenziju bezobličja u vama, onu koja je iznad smrti. Isus ju je nazvao ‘večni život’.”

I zaista, kad god su se dešavale prirodne ili katastrofe izazvane ljudskim faktorom, uprkos ogromnim gubicima, ljudi su u sebi pronalazili nešto neuporedivo vrednije i postojanije. Nesreća ih je ujedinjavala, stvarao se duh zajedništva i solidarnosti, čemu smo prije mjesec i po dana svi svedočili.

Za vrijeme poplava mnogi su pokazali izuzetnu pribranost s obzirom na zastrašujuće okolnosti, drugi su pak bili zbunjeni, uplašeni, ljuti… Psiholozi, lajf koučevi i drugi iz sličnih struka, pomagali su ugroženima da se suoče sa tragedijom koja ih je zadesila. Te brze intervencije svakako su bile od velike pomoći. Međutim, život ide dalje, ali u potpuno drugačijim okolnostima. Nije lako vratiti se u kolosek, početi ispočetka, pronaći smisao i svrhu koja je naizgled izgubljena.

Ipak, pronalaženje smisla čak i u tragičnim okolnostima može da ublaži bol i ljudima vrati snagu onda kada im je najpotrebnija. Ako je čuveni Viktor Frankl uspio da ostane optimista i nađe svrhu svog života, iako je u nacističkom logoru izgubio suprugu, majku, oca i brata, bio žrtva holokausta i izložen gladi, hladnoći i mučenju, onda i mi direktno ili posredno pogođeni poplavama koje su promenile tokove naših života imamo snagu da nađemo smisao postojanja. Viktor Frankl je rezonovao da čak i u najstrašnijim uslovima pojedinac ima slobodu da izabere kako će da gleda na okolnosti u kojima se našao, te da i u njima pronađe dublje značenje svog života.

U normalnim okolnostima naš zadatak je da kreiramo život kakav želimo, po našoj mjeri, i da vrijedno radimo na ostvarivanju ciljeva. Međutim, univerzum nije uvijek milosrdan prema nama, često nam na krajnje surov i nemilosrdan način šalje opomene i lekcije čiji je cilj da nas osveste, probude i očiste od svega lošeg što se u nama nakupilo. Ponekad se nađemo u okolnostima koje nismo svjesno kreirali, pa čak imamo osjećaj da više ništa ne zavisi od nas, da ne držimo konce u svojim rukama, da smo žrtve nečega ili nekoga.

U takvim situacijama, koje su objektivno teške, ne treba da upadnemo u zamku razočaranja, jer nam život nije dao ono što smo od njega očekivali. Naprotiv, poput Viktora Frankla treba da se zapitamo šta nam je činiti, kakav može da bude naš doprinos, kome možemo da budemo od koristi, i na kraju krajeva, šta možemo da uradimo sami za sebe kako bismo se povratili od šoka, preboleli traumu i nastavili sa svojim životom. Uvijek postoji nit koja, ma kako tanka bila, može da nas održi i u najgorim trenucima motiviše da prevaziđemo osjećaj nemoći. Život je besmislen samo ako ne koristimo lične potencijale i ako ih ne usmerimo ka onome što za nas predstavlja svrhu života. Uprkos tome što nismo uvijek krivi za okolnosti u kojima smo se našli, u najtežim situacijama treba da preuzmemo odgovornost za sebe i svoje bližnje.

lovesensa.rs

Podijelite članak