Velikani | Muftija Ibrahim ef. Halilović – zaboravljena gromada ljudske hrabrosti

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini danas, 7. maja, obilježava Dan džamija, u znak sjećanja na dan kada je u Banjoj Luci 1993. godine minirana džamija Ferhadija, jedna od najznačajnijih džamija u našoj zemlji. Pored nje, tokom agresije na našu zemlju porušeno je više od bosanskohercegovačkih 600 džamija.

Iz Banje Luke su danas upućene značajne poruke.

Okrenimo se vrijednostima koje su ljudima došle od Boga”, poručio je reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović vjernicima, ali i svima nama u Bosni i Hercegovini.

“Što ne ideš, mi smo džamije porušili”

U ovom danu mi se prisjećamo Ferhadije i muftije banjalučkog Ibrahima ef. Halilovića, “zaboravljene gromade ljudske hrabrosti”, kako zapisa jedan bh. historičar.

Ako misle da će rušenjem Ferhadije i Arnaudije i drugih naših džamija uništiti iman u nama, varaju se. Jer, svaki naš imam je pokretna džamija, a svaki musliman pokretni šehadet…, govorio prkosno, u porobljenoj Banjoj Luci, prije tačno 32 godinu muftija Ibrahim ef. Halilović, nakon što su tog maja srušene monumentalne banjalučke džamije, one Božje kuće koje su nakon barbarskog rušenja postale simboli jednog kulturocida.

Samo da je izgovorio naprijed izrečenu rečenicu valjalo bi se sjećati Ibrahim efendije koji je svoj život učinio kamenom temeljcem jednog novog vremena u kojem će njegove džamije biti ponovo obnovljene, ali i nade da će se njegovi vjernici vratiti svojim kućama. Zbog toga bi ovaj velikan morao dobiti  mjesto koje zaslužuje u kolektivnom sjećanju građana BiH, ono mjesto koje već ima u srcima brojnih Banjolučana iz svih etničkih zajednica…

Jer, srce ovog velikog čovjeka – kako je svjedočila njegova supruga Emina – počelo da zastajkuje onog ranog jutra kada srušena Ferhadija, Arnaudija i druge banjalučke džamije

Jer, šta jednom muftiji, imamu može biti teže do kada njegove džamije budu porušene i odvezene na smetljište?

A sve banjalučke džamije porušene su za života muftije Halilovića, negdje do 1994. godine, ali on uprkos tim užasnim iskušenjima, pa i hapšenja nije pokleknuo, nije napustio svoju Banja Luku.

Grad je to u kojem nije rođen, ali je u njemu službovao od 1967. godine.

“Ti, Emina, vidi šta ćeš. Volja ti ići, volja ti ostati. Ali ja, dok god ovdje ima i jedan musliman, moram biti u Banjoj Luci”, kazao je smireno muftija banjalučki Ibrahim ef. Halilović svojoj supruzi početkom rata, nakon što je saznala za ubistva njezinih rođaka u Brčkom.

I kada su srušene sve džamije, pa čak i njegovavoljene Arnaudija i Ferhadija, kada su protjerane desetine hiljada Banjalučana, muftija Halilović ostao je stamen i nepokolebljiv.

Ostao je i kada mu je poslije prvog hapšenja jedan srpski policajac rekao:

“Šta ti tražiš ovdje? Što ne ideš, mi smo džamije porušili.”

A, nije bilo lako. Muftija Ibrahim ef. Halilović je preživio najmanje četiri zabilježena napada na njega. Nije odustajao. 

Uprkos svemu, održavao je molitve u zgradi Islamske zajednice za nekolicinu ljudi koji su smjeli dolaziti na namaz. Mnogo prije rušenja džamija, iz kabineta predsjednika Opštine stigla je naredba kojom se zabranjuje oglašavanje ezana u gradu.

Ipak, prema izvještajima iz tog vremena, nakon rušenja Ferhadije, Arnaudije i ostalih džamija, gradom je kružila priča da se stanovnicima “neprestano pričinjava ezan i da su zato svi vojnici nervozni i neprestano bez razloga pucaju u zrak”.

“Ono tamo je naše…”

“Naviru mnoga sjećanja na taj, jedan od najtužnijih dana u historiji Banje Luke. Kao svjedok rušenja i događaja koji su uslijedili nakon tog 7. maja 1993. izdvojio bih onaj dio koji se tiče tadašnjeg muftije banjalučkog, Ibrahim ef. Halilovića. Dakle, neposredno nakon rušenja, otišli smo skupa na mjesto zločina. Bageri su već ravnali teren, a ja i on smo stajali na trotoaru preko puta glavnog ulaza u dvorište džamije. Bilo je puno svijeta. Uplakanog. Čuli su se samo jecaji okolo i zvuk bagera. Pokušali smo prijeći ulicu i otići direktno na mjesto zločina. Policajac ga je pokušao zaustaviti. No, muftija ga je odgurnuo, rekavši: ‘Ono tamo je naše i niko nam ne može zabraniti da odemo tamo…'”, svjedočio maja 2018. godine autoru ovih redaka ratni predsjednik Glavnog odbora Islamske zajednice u Banjoj Luci Bedrudin Gušić.

Policajac se povukao pred muftijom.

“Ništa se nije moglo učiniti u cilju zaustavljanja bagera koji su ravnali i obližnji harem. Džumu-namaz smo taj dan, umjesto u Ferhadiji, klanjali u Gazanferiji, preko Vrbasa. Bila je puna. Muftija je održao emotivnu hutbu. Naravno, na temu rušenja Ferhadije. Odaslao je znakovitu poruku: ‘Ako misle da će rušenjem Ferhadije i Arnaudije i drugih naših džamija uništiti iman u nama, varaju se. Jer, svaki naš imam je pokretna džamija, a svaki musliman pokretni šehadet…’

U prepunoj džamiji čuli su se samo jecaji…”

Kad biskup moli za muftiju

O veličini Ibrahim ef. svjedočio je i bivši banjalučki biskup Franjo Komarica. Posebno se sjećao odlučnosti muftije Halilovića da ostane u Banjoj Luci. Po svaku cijenu…

“Nuđeno mu je, kada su svi odlazili, da i on ode. Rekao mi je da želi ostati u Banjoj Luci. Bilo je puno glasova da on isto ode iz grada. No, rekao je da ostaje dok je živ, da ostaje čak i ako svi budu protjerani! Ako budu svi budu protjerani, rekao je, ja ću ostati da dajem do znanja da ljudi imaju pravo na temeljna ljudska prava. Među njima je pravo na zavičaj, imovinu. Nema ovozemaljskih bogova koji mogu biti veći i važniji od Boga u kojeg mi vjerujemo i koji je svim ljudima garantirao dostojanstvo. Doista sam tugovao kao za najrođenijim kada je preminuo, ali to je bila Božja volja. Kada god mi se ukaže prilika, kada dođem u Sarajevo, ja navratim na njegov grob i pomolim se. Bog je isti i svaka molitva vrijedi za nas ljude”, kazao mi je biskup Komarica.

I pored hapšenja, prijetnji i napada na njegov lični život, ef. Halilović se i dalje nadao da će se svi Bošnjaci i Hrvati vratiti u Banju Luku. Bio je, kažu njegovi poznanici, veoma duševan čovjek, s izuzetnom voljom za praštanje. Izmučen, hadži Ibrahim-ef. Halilović umro je 20. jula 1998. godine u 52. godini života.

Izdalo ga je srce. Zapravo, ostavio ga je u Ferhadiji i drugim banjalučkim džamijama.

Današnji dan, današnji ezan proučen s ljepotice na Vrbasu i govor reisa Kavazovića  – velika je pobjeda muftije Halilovića.

Neka je vječni rahmet i mir njegovoj duši…

NISU MU DALI MIRA NI NAKON SMRTI

Nisu mu dali mira ni kada je preselio na Bolji svijet, kao da su znali da je svojim djelom ostavio sjeme buduće obnove života i posebno obnove banjalučkim džamija. Naime, 23. jula 1998. nekoliko stotina Srba okupili su se na mjestu na kojem je tada bila trava, a nekada Ferhad-pašina džamija. U haremu je trebao biti ukopan muftija Halilović.

Kako su tada zabilježili sarajevski Dani, uništili su već pripremljen mezar, izgazili cvijeće doneseno od rijetkih banjalučkih Bošnjaka, te uz pokliče i četničke pjesme, zaboli srpsku zastavu najprije u zemlju, a kasnije, kako tvrde svjedoci, i u mihrab u obližnjem mesdžidu. Dan kasnije Ibrahim ef. ukopan je u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.

Osamnaest godina kasnije ispunio se njegov san da se s bisera na Vrbasu ponovo čuje ezan, ali ne i njegova želja da bude ukopan pored džamije za koju se, kako je govorio, vjenčao kao i sa suprugom Eminom.