Profesor Zubić: Da li inkluzija uključuje dijete?

Ponekad riječi zvuče kao igra jezika. Inkluzija. Konkluzija. Adkluzija. Prekluzija. Ali kad ih stavimo u kontekst djece, svaka od njih dobija dubinu, težinu i smisao koji nadilazi pravila gramatike. U odgoju i obrazovanju, posebno kada govorimo o djeci s različitim potrebama – bilo razvojnim, emocionalnim ili edukacijskim, ove riječi postaju stvarnost svakodnevne borbe za prihvaćanje, razumijevanje i prilagođavanje. I tu počinje prava priča…

Sastavni dio života

U modernom obrazovanju, posebno u posljednja dva desetljeća, često se čuje pojam „inkluzija“. Izraz prevodimo kao „uključivanje“ i odnosi se na ulazak „djece s poteškoćama u razvoju“ u školski sistem s „tipičnom djecom“. Ovakav način aktivnosti predstavlja uvod u ono što se sekundarno treba odnositi na cijelu društvenu zajednicu. Evidentno je da podrazumijeva s jedne strane razvoj empatije, a s druge spremnost za život u realnom svijetu. Inkluzija, odnosno uključivanje je i općedruštveni, ne samo školski projekt. Inkluzija mora biti sastavni dio života.

Svakako da bi sistem, prije bilo kakvog sprovođenja aktivnosti, trebao razlikovati djecu s „poteškoćama u razvoju“ i one s „posebnim potrebama“. Poteškoće u razvoju mogu biti ispoljene na razne načine i manifestirati se u raznim oblicima. Fizički nedostatak omogućava potpunu „konkluziju“ i inkluzija mora biti samo u smislu socijalizacije. Dakle, primanja i prihvatanje osobe s takvim odlikama u ostatak društva.

Nekoj djeci treba zaštita. Facebook

U prirodi je poznato da neki fizički nedostatak često razvije druga čula i sposobnosti do maksimuma. U svojoj praksi u učionici koja traje četvrt stoljeća imao sam nekoliko takvih učenika. Posebno ističem učenike Alena i Roberta koji su znali mnogo više političke i ekonomske geografije nego druga djeca. Ova dva učenika imala su samo jednu ruku, a Robert je bio uskraćen za vid. Njima nije trebala nikakva obrazovna inkluzija. Ono što zaista treba ovakvoj djeci, ali i odraslima, je društveno prihvatanje.

Drugi oblik „poteškoća u razvoju“ su one psihičke i mentalne prirode. One variraju od različitog oblika ponašanja do poteškoća u „adkluziji“, a to znači u zaključivanju. Ovaj segment priče je iznimno diskutabilna tema. U ovom slučaju može se krenuti od onog najjednostavnijeg dijela – nedostatka koncentracije. S obzirom na današnje okolnosti problem kvantiteta koncentracije bi se mogao konstatirati nad većinom učenika, ali i odraslih. Veoma je širok dijapazon nedostataka psihičke i mentalne prirode. Djeci s ovakvim oblicima poteškoća u razvoju treba društvena inkluzija, ali i poseban sistem naobrazbe koji je baziran na dvije najvažnije stvari – njihovim mogućnostima i njihovim potrebama. Evidentno je da je neki oblik učenja jednačina ili faktora klime djeci koja nisu u mogućnosti da sami obavljaju osnovne funkcije totalna nebuloza.

Ovakav oblik inkluzije zahtijeva ogromnu pripremu i apriornu spoznaju o mogućnostima učenika. Obrazovna inkluzija se ovdje treba svoditi na aktivnosti koje mogu dovesti do adkluzije učenika, a društvena inkluzija kroz korisnost i grupni rad. Ako zamislimo situaciju u kojoj dijete s lakšim oblikom Down sindroma pohađa nastavu u osnovnoj školi i druga djeca s njim učestvuju u rješavanju zadataka; u slučaju da on sporije rješava svoj dio, drugi učenici ga sačekaju u tome. U ovom slučaju nije bitna edukacija nego inkluzija empatije, a uvijek se može postaviti pitanje svrsishodnosti učenja nastavnog gradiva kod tog učenika. Ipak, osnova ovakvog oblika rada je korelacija s drugima te razvoj empatije kod istih.

Društveno prihvatanje

Može se pričati o inkluziji i na drugačiji način. Zamislite situaciju da bilo koga od nas „inkluzira“ Real Madrid. Obuku nam dres, izađemo u okviru prvih 11 i igramo neku tekmu s njima. Jasno je da se ne uklapamo i da odudaramo od ostatka ekipe. Čak i ako su svi momci iz ekipe dobri prema nama publika je nezadovoljna. Neki će nam negodovati, a neki se smijati i podrugivati. Sigurno je da tu nema nikakve empatije. Ostali igrači su nastavnici, a publika „društvena zajednica“. Iako je možda namjera za inkluzijom bila dobra, jasno je da bi ovakva aktivnost veoma negativno uticala na naše psihičko stanje. Minimalno bismo bili izviždani, a o posljedicama bolje ne razmišljati.

Ali ako bi s nama radili treneri individualno, pa s nekoliko igrača, nešto nas naučili, malo nam pokazali osnove igre i taktike pa nas stavili negdje da budemo dio tima, onda bismo se osjećali dobro. Evidentno je da bi nas ostatak tima morao „pokriti“. Jer nije inkluzija samo „uključivanje“ – ona je i društveno prihvatanje. Pa ćemo mi na terenu dati sve od sebe, pa nam onda možda kažu: „Ma nije dobar, ali se makar trudi.“ E to je inkluzija. Ali je ovdje veoma bitan taj individualni pristup jer je svaka osoba specifična i ne može podlijegati općim principima neke dogovorene inkluzije.

Uključivanje učenika s poteškoćama u razvoju je proces koji mora voditi struka. Za sve se mora primarno pitati medicinska i pedagoško-psihološka služba koje trebaju, svaka na svoj način, da odrede na koji način određeno dijete kao individuu se može uključiti u obrazovni sistem. S obzirom na činjenicu da postoje različiti oblici i kvantiteti poteškoća u razvoju, ne može postojati jedinstven obrazac za sve učenike. Ako se inkluzija ne sprovede na najbolji mogući način onda ona, umjesto empatije, probudi sasvim suprotne reakcije.

Kada se govori o „posebnim potrebama“, tu treba istaći čitav niz istih. U psihosomatici ljudi to je najteža stvar za shvatiti. Možemo konstatirati da tu odmah možemo ubrojati „sportske i znanstvene talente“. Njima zaista trebaju „posebne potrebe“. Jer sportist u pubertetu upravo treba razumijevanje. Psiho-disbalans odvaja najbolje od osrednjih. Nekada je mnogo važniji psiho-trening od onog klasičnog. Tako je i s djecom koja su dobra u nekoj znanosti ili vještini.

Problem našeg školskog sistema je što se osnovni kvalitet učenika dugo bazira na kvalitetu matematičke logike i mogućnosti pamćenja činjenica. Obično se tako i diferenciraju djeca u školskom sistemu. Dugo je zanemarena bila umjetnička i emocionalna inteligencija koje se nisu vrednovale na adekvatan način. Ali to je posebna greška u sistemu koji se još pokušava otrgnuti iz Druge industrijske revolucije.

Dešava se da dijete ima „problema sa shvatanjem“ u školi jer ne razumije neke stvari. Najlakše je tu reći „zagrij stolicu pa ćeš naučiti“, ali koja je svrsishodnost ako ne razumije!? Tu se veoma često pravi ogromna greška. Nekada takvoj djeci ne treba nikakva inkluzija nego „prekluzija“. A to znači „zaštita“ od uobičajenog školskog sistema jer su oni možda genijalci na svoj način. Moramo prepoznati i djelovati jer to su, u našem načinu razmišljanja, djeca s posebnim potrebama.

Više od riječi

Svijet ne počinje niti se završava s ocjenom u školi. Pokušaji „akomodacije u inkluziji“ moraju biti provedeni kroz individualne uvjete i kvalitete. Slon je ogromna životinja, ali ne može u Sibiru opstati. Tigar jeste velik i jak, ali u vodi ne može biti takmac ni najmanjoj ribi. Djeci često treba samo razgovor. Da ih „vidite“, s njima pričate. O sportu. Ljubavi. Kulturi. Obitelji. O bilo čemu što ih tada interesira. To im donosi veću inkluziju od bilo čega.

Ne treba zaboraviti da ono što je nama „bezveze“ i trivijalno, njima u datom trenutku predstavlja najvažniju stvar na svijetu. I svaka vaša reakcija ostavlja potencijalnu traumu. A ako ih prihvatimo u „individualnosti“, dobijamo inkluziju, prekluziju, konkluziju i adkluziju!

Svi mi imamo neke potrebe – i prirodne i društvene. Osoba od dva metra koja sjedi u kinu sa zbijenim sjedištima ima potrebu – ne zna gdje će s nogama. Ako sjedi do vas onda ćete lako provjeriti da li ste empatični. Ako se malo pomjerite onda jeste, a u protivnom „rondate“. Susrećemo se sa sličnim stvarima u svakodnevnom životu. Kod djece je to u puno većem obimu jer su iznimno osjetljiva kategorija. Zbog toga je sve ove pojmove na latinskom jeziku mnogo lakše izgovoriti nego ih sprovesti u djelo.

Inkluzija je više od riječi. Ona mora biti čin svijesti, empatije i prilagodbe.

Guranje u šablon

Suština leži u tome ako sistem „uključi“ dijete u razred samo zato što tako propis nalaže, bez razumijevanja njegovih potreba, on ne čini inkluziju – već pasivnu isključivost. Guranje u šablon škodi tom djetetu, ali i drugoj djeci, roditeljima, nastavnicima, školskom procesu. A dijete – u tišini i bez krivice – traži vodu.