Mustafa ef. Cerić: 1447. hidžretska godina – milost vremena i amanet zajednice

– I učinili smo ih vođama koji su upućivali po naredbi Našoj… (Kur’an, 21:73)

Večeras, s prvim zalaskom sunca, ulazimo u Novu 1447. godinu po hidžretskom računanju vremena – u trenutak u kojem se sjećanje i nada susreću, a prošlost i budućnost progovaraju zajedničkim jezikom vjere, pouzdanja i odgovornosti.

Svijetli znak

Riječ Mīlād podsjeća nas na rođenje čovjeka koji je svijetli znak Božje ljubavi – Isa, sin Merjemin, a.s., čije je rođenje poruka nevinosti, nade i bezuvjetne milosti. Riječ Hidžra podsjeća nas na rađanje zajednice – Ummeta predvođenog Muhammedom, sinom Abdullahovim, a.s., čije preseljenje iz Mekke u Medinu nije bilo bijeg, već uspon – transformacija zajednice iz obespravljenosti u slobodu, iz nemoći u odgovornost, iz progonstva u dostojanstvo.

Milād i Hidžra su dva povijesna svjetionika. Prvi nas uči da čovjek kao pojedinac – vođen ljubavlju prema Bogu i čovjeku – može promijeniti svijet. Drugi nas uči da čovjek kao dio zajednice – u vjeri prema Bogu i povjerenju u ljude – može mijenjati povijest.

U tim znakovima dvaju vjerovjesnika kriju se ključevi našeg vremena. Danas, više nego ikada, čovječanstvo traži smisao – u svijetu prepunom buke, nasilja i ratova sa siromašnom mudrošću; u svijetu koji je tehnološki napredovao, ali duhovno osiromašio.

Današnji čovjek ne može biti sretan sâm, ako njegova zajednica pati. A zajednica ne može opstati ako izgubi snagu pojedinca – svjesnog, moralnog, odanog. Zato je Hidžra – čin napuštanja sigurnog radi višeg ideala – poruka svim naraštajima: da vjera bez djelovanja ostaje misao, a djelovanje bez vjere postaje nasilje.

Hidžretski kalendar ne počinje rođenjem poslanika Muhammeda, a.s., već njegovim korakom prema budućnosti zajednice. To nije samo povijesna anegdota, već temeljno učenje: da vrijednost čovjeka nije samo u onome što jest, već u onome što izabire da bude. A muslimani su tada izabrali: da slijede, da vjeruju, da se žrtvuju.