Skuplji su i brašno, i hljeb, ulje, margarin, sir, poljoprivredni proizvodi: Do kada će građani moći nositi sve teži teret poskupljenja?

Galopirajući rast cijena, posebno osnovnih životnih namirnica, nastavljen je bez razumljivog opravdanja, pa se na prste jedne ruke mogu nabrojati artikli koji su skuplji, neki od njih i drastično, u odnosu na prošlu godinu. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, prosječne cijene hrane u maju veće su za 9,9 posto u odnosu na isti mjesec 2024.

Poređenjem prosječnih cijena pojedinih artikala u prošloj i ovoj godini jednostavno je izračunati ukupan teret na plećima stanovnika ove zemlje, čija mjesečna primanja puževim korakom prate inflaciju.

Ko poštuje zakone

Skuplji su i brašno, i hljeb, ulje, margarin, sir, poljoprivredni proizvodi, a posebno meso i kafa.

Vasilić: Pune budžete. Screenshot

– Pa u posljednjih mjesec–dva sve je skuplje za oko 10 posto. Mi sada imamo posjete naših ljudi iz dijaspore, pa se ljudi čudom čude cijenama, jer znaju kolika su naša primanja. Ovo će ići dok god vlasti ne urade nešto konkretno, jer od njihovog zaključavanja cijena nema nekog efekta. Nema zamrzavanja cijena, bar da preživimo ovaj udar, ne pada im na pamet ni PDV da promjene, pa i kontrolu cijena da pojačaju. Ne možemo govoriti o zakonima, jer u ovoj zemlji ih niko ne poštuje, ali krše se osnovna moralna načela. Međutim, vlastima to i ne odgovara, jer svako povećanje cijena puni budžete – kaže Jovan Vasilić, predsjednik Udruženja potrošača „Zvono“ iz Bijeljine.

Puzajući rast cijena

Iako se pravdaju ratovima, lancima snabdijevanja, cijenama goriva i transporta i drugim ličnim argumentima, Marin Bago iz Udruženja za zaštitu potrošača „Futura“ iz Mostara smatra da poskupljenja u BiH nemaju veze ni s čim, jer puzajući rast cijena traje deset godina.

Bago: Pasivan mentalitet. Avaz

– Ničim izazvane cijene rastu iz mjeseca u mjesec. Pa nije svaki mjesec bio neki novi rat. Mislim da i trgovci iskušavaju koliko mogu podići cijenu, a da se niko ne pobuni. Mislim da je do našeg mentaliteta, koji je pasivan, da ne kažem kmetovski – ističe Bago.

Sve siromašniji

– Trpimo sve i svašta, pa se čovjek mora zapitati hoćemo li vječno tako ili ćemo učiniti nešto za sebe i svoju obitelj. Pola ljudi nam radi u javnom sektoru, pa smatraju da se zbog toga ne smiju ni buniti. Međutim, alternative nema. Što su cijene veće, mi smo siromašniji. Na kraju se možemo svega odreći, a da ne dignemo ni glas, ni glavu – dodaje Marin Bago.