Historija bh. fudbala: Prvu titulu u BiH donio je FK Sarajevo

FK Sarajevo osnovan je 24. oktobra 1946. godine, u razorenom, ali ponosnom glavnom gradu tadašnje Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Stvoren spajanjem dva lokalna kluba – Udarnika i Slobode – FK Sarajevo je od prvog dana nosio u sebi misiju da postane simbol modernog, građanskog Sarajeva.

Ipak, na prvu titulu FK Sarajevo, ali i cijela Bosna i Hercegovina morali su čekati više od dvije decenije. Konačno, 2. jula 1967. godine, Sarajevo je konačno dočekalo svoj nogometni tron.

Nije to bila samo titula – bio je to istorijski trenutak u kojem je fudbal, taj čudesni spoj emocije, znoja i taktike, postao metafora za snove jednog grada. Bordo tim je te nedjelje upisao svoje ime zlatnim slovima u sportsku istoriju, osvojivši prvu titulu prvaka Jugoslavije.

Ujedno, bila je to i prva državna titula za bilo koji klub iz Bosne i Hercegovine. Koševo je gorjelo. 30.000 ljudi na stadionu, srca u grlu, nada u zraku.

Protivnik – zenički Čelik. Zadnje kolo. Mora se dobiti. I nije išlo lako – gosti su poveli, unijeli nemir.

Ali onda dolazi preokret – petarda u mreži Čelika, slavlje, suze, zagrljaji. Rezultat: 5:2. Golgeterski junak – Vahidin Musemić, koji je sam utrpao tri gola.

Kad zabijaš hat-trick za titulu, zauvijek postaješ legenda. I to nije bio običan tim. Bila je to generacija koju su prije sezone mnogi „stručnjaci“ unaprijed otpisali.

Prognoze su im bile rezervne karte za Drugu ligu. I baš ti „otpisani“ su nadmoćno dominirali cijelu sezonu – od 30 kola, 25 puta su bili prvi.

U tom dresu Sarajeva tada su igrali momci čija imena danas zvuče kao mitovi: Ibrahim Sirćo, legendarni kapiten Mirsad Fazlagić, taktički genije Fuad Muzurović, stameniti Milenko Bajić, tehnički virtuoz Prljača, „dva Boška“ – Antić i Prodanović, stroj Vujanović, a u sredini napada, neumoljivo – Musemić.

Asim Ferhatović je i u sumrak karijere odigrao pet utakmica i bio više od igrača – bio je duh ekipe, njen vođa i moralna vertikala. Na klupi: Miroslav Brozović, trener koji je znao kako spojiti talent, taktiku i temperament sarajevskog duha.

Sarajevo je te godine razbilo dotadašnju nogometnu oligarhiju – beogradski i zagrebački velikani morali su priznati da iz Bosne dolazi ozbiljna nogometna sila. Drugi je bio Dinamo, treći Partizan.

Sarajevo je bilo broj jedan. Ova generacija nije bila samo najuspješnija u historiji kluba – ona je bila ogledni primjer kako se sport igra sa strašću, lokalnim talentom i međusobnim poštovanjem.

Srce tima činili su domaći igrači. Klub je u jednom trenutku davao čak osam reprezentativaca Jugoslavije – nevjerovatno za tada „provincijalni“ klub. Fazlagić je bio najmlađi kapiten reprezentacije u historiji.

Pored njega, i Svetozar Vujović bio je u top tri najboljih u izboru prestižnog beogradskog lista Sport. A znate ko je bio prvi? Džajić.

E pa odmah iza njega – Fazlagić. Pedeset godina kasnije, ova titula i dalje odzvanja Koševom, i ne samo Koševom.

To je bila pobjeda jednog grada, jedne vizije, jedne ideje da fudbal može biti više od igre – da može postati identitet. Neka se pamti: sezona 1966/67. – 18 pobjeda, 6 remija, 6 poraza.

Gol razlika 51:28. I ništa manje važno – ponos, zajedništvo i ljubav koja je izlazila iz svakog pasa, svakog šuta, svakog trka. Musemić je jednom rekao: „Osvojili smo titulu i bili smo neshvatljivo ponosni“.

A mi, danas, samo možemo reći – hvala vam. Hvala vam što ste pokazali kako se voli klub, grad i dres. Kako se pobjeđuje – na terenu i u srcima ljudi.

Na današnji dan, Sarajevo nije samo osvojilo titulu. Osvojilo je vječnost. Dres Sarajeva u to vrijeme nosili su: Ibrahim Sirćo, Mirsad Fazlagić, Fuad Muzurović, Sead Jasenković, Milenko Bajić, Fahrudin Prljača, Boško Prodanović, Sreten Šiljkut, Vahidin Musemić, Stjepan Blažević, Boško Antić, Dragan Vujanović, Boro Beatović, Anton Mandić, Sreten Dilberović, Osman Maglajlija, Miodrag Makić, Asim Ferhatović (odigrao pet utakmica), Svetozar Vujović i Refik Muftić.

FK Sarajevo osnovan je 24. oktobra 1946. godine, u razorenom, ali ponosnom glavnom gradu tadašnje Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Stvoren spajanjem dva lokalna kluba – Udarnika i Slobode – FK Sarajevo je od prvog dana nosio u sebi misiju da postane simbol modernog, građanskog Sarajeva.

Ipak, na prvu titulu FK Sarajevo, ali i cijela Bosna i Hercegovina morali su čekati više od dvije decenije. Konačno, 2. jula 1967. godine, Sarajevo je konačno dočekalo svoj nogometni tron.

Nije to bila samo titula – bio je to istorijski trenutak u kojem je fudbal, taj čudesni spoj emocije, znoja i taktike, postao metafora za snove jednog grada. Bordo tim je te nedjelje upisao svoje ime zlatnim slovima u sportsku istoriju, osvojivši prvu titulu prvaka Jugoslavije.

Ujedno, bila je to i prva državna titula za bilo koji klub iz Bosne i Hercegovine. Koševo je gorjelo. 30.000 ljudi na stadionu, srca u grlu, nada u zraku.

Protivnik – zenički Čelik. Zadnje kolo. Mora se dobiti. I nije išlo lako – gosti su poveli, unijeli nemir.

Ali onda dolazi preokret – petarda u mreži Čelika, slavlje, suze, zagrljaji. Rezultat: 5:2. Golgeterski junak – Vahidin Musemić, koji je sam utrpao tri gola.

Kad zabijaš hat-trick za titulu, zauvijek postaješ legenda. I to nije bio običan tim. Bila je to generacija koju su prije sezone mnogi „stručnjaci“ unaprijed otpisali.

Prognoze su im bile rezervne karte za Drugu ligu. I baš ti „otpisani“ su nadmoćno dominirali cijelu sezonu – od 30 kola, 25 puta su bili prvi.

U tom dresu Sarajeva tada su igrali momci čija imena danas zvuče kao mitovi: Ibrahim Sirćo, legendarni kapiten Mirsad Fazlagić, taktički genije Fuad Muzurović, stameniti Milenko Bajić, tehnički virtuoz Prljača, „dva Boška“ – Antić i Prodanović, stroj Vujanović, a u sredini napada, neumoljivo – Musemić.

Asim Ferhatović je i u sumrak karijere odigrao pet utakmica i bio više od igrača – bio je duh ekipe, njen vođa i moralna vertikala. Na klupi: Miroslav Brozović, trener koji je znao kako spojiti talent, taktiku i temperament sarajevskog duha.

Sarajevo je te godine razbilo dotadašnju nogometnu oligarhiju – beogradski i zagrebački velikani morali su priznati da iz Bosne dolazi ozbiljna nogometna sila. Drugi je bio Dinamo, treći Partizan.

Sarajevo je bilo broj jedan. Ova generacija nije bila samo najuspješnija u historiji kluba – ona je bila ogledni primjer kako se sport igra sa strašću, lokalnim talentom i međusobnim poštovanjem.

Srce tima činili su domaći igrači. Klub je u jednom trenutku davao čak osam reprezentativaca Jugoslavije – nevjerovatno za tada „provincijalni“ klub. Fazlagić je bio najmlađi kapiten reprezentacije u historiji.

Pored njega, i Svetozar Vujović bio je u top tri najboljih u izboru prestižnog beogradskog lista Sport. A znate ko je bio prvi? Džajić.

E pa odmah iza njega – Fazlagić. Pedeset godina kasnije, ova titula i dalje odzvanja Koševom, i ne samo Koševom.

To je bila pobjeda jednog grada, jedne vizije, jedne ideje da fudbal može biti više od igre – da može postati identitet. Neka se pamti: sezona 1966/67. – 18 pobjeda, 6 remija, 6 poraza.

Gol razlika 51:28. I ništa manje važno – ponos, zajedništvo i ljubav koja je izlazila iz svakog pasa, svakog šuta, svakog trka. Musemić je jednom rekao: „Osvojili smo titulu i bili smo neshvatljivo ponosni“.

A mi, danas, samo možemo reći – hvala vam. Hvala vam što ste pokazali kako se voli klub, grad i dres. Kako se pobjeđuje – na terenu i u srcima ljudi.

Na današnji dan, Sarajevo nije samo osvojilo titulu. Osvojilo je vječnost. Dres Sarajeva u to vrijeme nosili su: Ibrahim Sirćo, Mirsad Fazlagić, Fuad Muzurović, Sead Jasenković, Milenko Bajić, Fahrudin Prljača, Boško Prodanović, Sreten Šiljkut, Vahidin Musemić, Stjepan Blažević, Boško Antić, Dragan Vujanović, Boro Beatović, Anton Mandić, Sreten Dilberović, Osman Maglajlija, Miodrag Makić, Asim Ferhatović (odigrao pet utakmica), Svetozar Vujović i Refik Muftić.