Noć 27. ramazana bila mu je posljednja | Fotografija nasmijanog policajca iz Tuzle postala njegova posmrtnica – priča koja je rasplakala mnoge

Prošlo je sedam dana od dženaze rahmetli Samira Mustafića – policajca, komšije, prijatelja i prije svega insana, čiji je život tragično završio u martu ove godine, piše 072info.

Tuga i praznina još uvijek se osjećaju u njegovoj porodici, među prijateljima i cijeloj zajednici.

Danas je, na džumi, proučena hatmenska dova za hatmu koju su pred njegovu dušu proučili imami tuzlanskog muftijstva i džematlije njegovog džemata. I baš u tom trenutku prisutni su se prisjetili posebnog detalja, koji svima ostavlja duboku poruku.

Naime, noć prije nego što će izgubiti život, bila je 27. noć ramazana. Samir je bio nasmijan, sretan i ponosan zbog svoje djece koja su učestvovala u programu povodom ove mubarek noći. Sjedeći kraj prozora kod prijatelja, zabilježena je njegova fotografija. Bila je to fotografija ispunjena osmijehom i smirenošću – ni slutio niko nije da će upravo ta slika postati posljednja i da će se kasnije naći na njegovoj posmrtnici.

Pročitajte emotivni tekst u cijelosti:

Prošlo je 7 dana od dzenaze rahmetli Samira Mustafica, policajca, komšije, prijatelja i prije svega insana čiji je život tragično završio u martu ove godine.

Danas je na dzumi proučena hatmenska dova za hatmu koju su pred njegovu dušu proučili imami tuzlanskog muftijstva i dzematlije našeg džemata.

Htio bih da ovom prilikom podijelim jedno lično zapažanje koje nam svima može biti ibret i pouka u životu.

Noć prije nego će se desiti tragedija i Samir izgubiti život bila je 27. noć ramazana.

Nasmijan, sretan i ponosan zbog svoje djece koja su učestvovala u prigodnom programu povodom ove mubarek noći Samir je u jednom trenutku sjeo do prozora kod još jednog prijatelja.

Tako sretnog i nasmijanog odlučio sam da ga fotografisem za fb stranicu džemata.

Ni slutio nisam da će baš ta fotografija biti njegova posljednja i da će kasnije biti na njegovoj posmrtnici.

Taj detalj mi još teže pada na svu muku i tugu koja je prisutna svih ovih mjeseci.

A onda razmišljam i pitam se:

Ko zna kada će biti nas posljednji uzdah, ko je siguran da će dočekati večer ili jutro, ko od nas može pouzdano reći da će živjeti još godinu, pet, deset, da će imati vremena da se pokaje za grijehe, da će imati vremena da se halali i kaže voljenima da ih voli, da im oprašta…

Ko zna u kakvom će nas stanju zateći smrtni trenutak, gdje i kako ćemo dočekati Meleka smrti, kada ćemo napraviti posljednji “selfie”?

Zapitamo li se?

Jesmo li spremni otici sa ovog svijeta i stati pred Gospodara u stanju u kojem trenutno jesmo?

A taj trenutak nam je sa svakom minutom i satom sve bliže i neminovno će doći.

Zato se pokajmo dok ima vremena.

Za grijehe, velike i male.

Recimo bližnjima da ih volimo, da im opraštamo, provodimo više vremena sa porodicom i prijateljima, dok još imamo priliku.

Nasmijmo se, budimo ljubazni, ne zamjerimo jedni drugima na sitnicama, ne ljutimo se i ne vrijeđajmo jedni druge.

Jednom kad odemo, neka nas pamte po dobroti, po moralu, bogobojaznosti, vjeri…

Samo tako ćemo postići dobro i ovog i Budućeg svijeta inshallah.

Samir je, a Allah najbolje zna, jedan o tih.

Njegovi posljedni trenuci života tome svjedoče, a i fotografija sa posmrtnice, napravljena uoči smrtnog časa, ostaće dokaz o kakvom se insanu radi.

Da mu Gospodar svjetova podari svaki hajr, oprosti grijehe, olaksa kaburski azab i u dzennetskim perivojima sastavi sa njegovim najbližima, a nama podari uputu i Svoje zadovoljstvo.

Amin

(Preuzeto)