Kada nauka spoji dijasporu i BiH: Ivana Iveljić i Dunja Aksentijević predstavile rad od kojeg će korist imati regija

Primjer kako se na plodonosan način može ostvariti saradnja između naučnika bh. porijekla koji svoj život i rad provode u inostranstvu te domaćih stručnjaka dolazi iz Tuzle, a gdje je nedavno na Medicinskom fakultetu doktorica Ivana Iveljić uspješno odbranila doktorsku disertaciju na izuzetno važnoj i specifičnoj temi.

Naime, 10. oktobra, doktorica Ivana Iveljić odbranila je doktorsku disertaciju pod nazivom “Dugoročni efekti adjuvantne hemoterapije sa 5-fluorouracilom i capecitabinom na koronarne krvne sudove kod onkoloških bolesnika”. Osim vanrednog profesora Elmira Jahića koji je u komisiji imao ulogu predsjednika te docenta Mugdima Bajrića, svoje mjesto u ovoj komisiji našla je i profesorica Dunja Aksentijević Ricciarelli koja je imala i ulogu mentorice.

Iveljić kao šefica Odjeljenja za endovaskularnu angiologiju na Klinici za invazivnu kardiologiju UKC Tuzla te Aksentijević kao profesorica je i vodeća istraživačica kardiovaskularne fiziologije i metabolizma na Univerzitetu Queen Mary u Londonu, udružile su snage te su uz brojna istraživanja isporučile studiju koja je prva ovakve vrste u Bosni i Hercegovini, ali i šire.

Tim povodom, u razgovoru govorile su o detaljima istraživanja, primjeni rezultata te o tome kako su dvije rođene Tuzlanke na dva različita dijela svijeta uspjele i pored brojnih poteškoća realizovati ovako zahtjevne rezultate istraživanja. Iveljić i Aksentijević planiraju nastaviti saradnju i nakon odbrane doktorske disertacije.

Kao mentor mogu istaknuti da je doktorska disertacija doktorice Ivane Iveljić predstavljala prvu studiju ovakvog tipa ne samo u Bosni i Hercegovini, nego, po našem saznanju, i u svijetu. Do sada nije bilo objavljenih istraživanja koja su tako sveobuhvatno, na stvarnoj kliničkoj populaciji, povezala onkološko liječenje 5-fluorouracilom (5-FU) i capecitabinom s detaljnim invazivnim kardiološkim ispitivanjima, uključujući koronarnu angiografiju kod pacijenata bez prethodne srčane bolesti.

Ova se studija ističe po svojoj metodološkoj originalnosti – obuhvatila je više od 1.200 ispitanika, pažljivo uparene kontrolne i eksperimentalne grupe, te kombinovala onkološke, laboratorijske i invazivne kardiološke pristupe. Na taj način prvi put je pokazano da 5-FU i capecitabin mogu izazvati subklinička, ali značajna oštećenja koronarne cirkulacije i promjene u funkciji endotela, čak i kod pacijenata bez ranije dijagnosticirane koronarne bolesti”, ističe Aksentijević na početku razgovora.

Također, naglašava kako je ova disertacija postavila temelje za razvoj kardioonkologije u regiji. Teorijski značaj rada ogleda se u činjenici da je njime postavljen novi konceptualni okvir kardioonkologije – oblasti koja proučava međusobni odnos između onkološkog liječenja i zdravlja srca.

Time je ova disertacija postavila temelje za razvoj kardioonkologije kao nove multidisciplinarne discipline u našem regionu, ali i dala doprinos međunarodnoj naučnoj zajednici jer otvara nova pitanja o sigurnosti i praćenju onkoloških pacijenata tokom terapije”, pojašnjava. U nastavku razgovora, Aksentijević je govorila i o konkretnoj primjeni rezultata istraživanja.

Primjena rezultata ovog istraživanja u praksi je višestruka i ima direktan značaj za svakodnevno kliničko djelovanje. Prije svega, na osnovu dobijenih nalaza sada znamo da i kod pacijenata bez prethodne srčane bolesti hemoterapija 5-fluorouracilom i capecitabinom može izazvati kardiovaskularna oštećenja, često bez vidljivih simptoma.

To znači da je potrebno uvesti sistematsku kardiološku procjenu prije, tokom i nakon onkološke terapije, kako bi se rizici na vrijeme prepoznali i spriječile teže komplikacije. Rezultati mogu poslužiti kao osnova za izradu preporuka i protokola za praćenje onkoloških pacijenata, koje mogu koristiti klinički centri širom BiH i regiona.

Ovaj rad praktično uspostavlja temelje kardioonkološkog pristupa u svakodnevnoj medicinskoj praksi, gdje onkolog i kardiolog zajednički planiraju i nadgledaju liječenje pacijenta. Dugoročno gledano, ovi rezultati doprinose razvoju personalizirane i sigurnije onkološke terapije, jer omogućavaju da se rizici po srce pravovremeno procijene i da se terapijski plan prilagodi svakom pacijentu pojedinačno”, mišljenja je Aksentijević.

S druge strane, doktorica Ivana Iveljić u razgovoru pojašnjava kako ovakva vrsta istraživanja može biti uvod u mnogo značanije stvari u praksi. Ivana Iveljić je šefica Odjeljenja za endovaskularnu angiologiju na Klinici za invazivnu kardiologiju UKC Tuzla.

S obzirom da pacijenti oboljeli od kolorektalnog karcinoma (karcinoma debelog crijeva) u prvih 5 godina poslije dijagnoze umiru od te bolesti, a ukoliko prežive pet godina, umiru pretežno od kardiovaskularnih bolesti, nase istraživanje je, kao prvo do sada urađeno, pokazalo da ti pacijenti imaju značajno bolesna izlazista glavnih srčanih krvnih sudova (LAD i RCA).

Koronarna bolest na tom mjestu, ukoliko se na vrijeme ne dijagnositicira i ne tretira, uzrok je velikog broja smrtnosti. Ovim rezultatom smo pokazali da onkološki pacijenti koji su primali terapiju 5-fluorouracilom i capecitabinom, dugoročno imaju posljedice u vidu promjena na srčanim krvnim sudovima koje su smrtonosne.

Posebno je značajno da većina pacijenata nije imalo tipične simptome, te su većinu simptoma povezivali sa svojom osnovnom bolesti”, ističe. Također, mišljenja je kako protokoli mogu imati značajan utjecaj na smanjenje smrtnosti.

Naši rezultati naglašavaju tihi, ali klinički značajan kardiovaskularni rizik kod dugoročnog preživljavanja i podržavaju potrebu za proaktivnim strategijama i kardioloskim nadzorom u ovoj populaciji pacijenata. Svaki pacijent sa kolorektalnim karcinomom bi trebao biti pregledan od strane kardiologa koji će uraditi stratifikaciju rizika te poduzeti dalje mjere za praćenje i liječenje.

Uvođenjem ovakvog protokola uz multidisciplinarni pristup kardiologa i onkologa, mogla bi se smanjiti smrtnost ove populacije”, naglašava. S obzirom na to da su na ovom istraživanju radile godinama, uključujući i period pandemije, u razgovoru su pojasnile i koliko je taj period, kao i sve ono što je poslije njega došlo, poslužilo u zajedničkom radu na ovoj doktorskoj disertaciji.

Period pandemije bio je izuzetno zahtjevan za naš rad, jer je kolegica Ivana Iveljić u to vrijeme bila ključni zdravstveni radnik u prvoj liniji borbe protiv COVID-19. To je, naravno, značajno usporilo proces regrutacije pacijenata i realizaciju dijelova studije.

Ipak, upravo taj period pokazao je snagu i istrajnost istraživačkog duha – pronalazile smo načine da projekat ne stane ni ostanemo u kontaktu.S druge strane, pandemija je promijenila i samu nauku , posebno u Londonu, gdje sam djelovala, istraživanje je poprimilo nove forme, s većim naglaskom na digitalnu saradnju, interdisciplinarnost i fleksibilnost.

Ta iskustva su bila dragocjena jer su nam pomogla da i u ovoj disertaciji razvijemo moderniji, prilagodljiviji pristup istraživanju, koji je zadržao visok naučni standard uprkos globalnim izazovima. U konačnici, taj period nas je naučio da upornost i zajedništvo mogu održati kontinuitet nauke i kada je svijet u zastoju, i mislim da upravo to daje posebnu težinu ovoj disertaciji”, rekla je Aksentijević u razgovoru.

Iveljić također dodaje kako se tokom pandemije bilo izuzetno teško baviti kardiologijom. Period pandemije bio izuzetno težak za kardiologiju. Želim se zahvaliti svim pacijentima, koji su i u doba pandemije pristali da učestvuju u istraživanju te svom osoblju Klinike za invazivnu kardiologiju JZU UKC Tuzla, koji su u doba pandemije se trudili da svaki pacijent dobije apsolutno sve, kao da nije pandemija, a posebno pacijenti koju su učestvovali u studiji.

Zahvaljujući profesorici Aksentijević i njenoj neprekidnoj podršci i motivaciji, uz bezbroj online sastanaka, iako jako teško, uspjele smo istrajati u našem istraživačkom radu. Upravo ta zajednička upornost i velika ljubav prema nauci, čak i u doba pandemije kada je sve bilo podređeno tome čini naše istraživanje još snažnijim”, naglašava doktorica Iveljić.

U kontekstu njenog rada na UKC Tuzla, kao i činjenica da je njena mentorica prvenstveno bila posvećena naučnim obavezama u Londonu, Iveljić naglašava kako je osjećaj udaljenosti donio i intenziviranje saradnje. Udaljenost je svakako bila teška, ali u doba digitalizacije nije bila nepremostiva.

Neprekidno smo bile na online sastancima, komunicirale preko e-maila te sam ja bila i dva puta u Londonu. Ogromno je zadovoljstvo bilo biti na Queen Mary Univerzitetu kod profesorice Aksentijević te upoznati i uživo kolege koji su pomogli našem istraživanju.

Imale smo dogovorene online sastanke, i svaku ideju smo detaljno više puta razradile. Vjerovatno je taj osjećaj udaljenosti donio i intenzivniju saradnju s ciljem da nešto ne propustimo zbog daljine. Tako smo svaki detalj obradile, i svakog pacijenta elaborirale”, poručuje Iveljić.

Ističe i kako je podrška UKC Tuzla u cijelom procesu bila izuzetno važna. JZU UKC Tuzla je dao saglasnost za istraživanje odobrenjem etičkog komiteta i podršku pomenutom istraživanju.

Posebna je podrška Klinike za invazivnu kardiologiju, kao što sam već napomenula i svog osoblja Klinike. Bez njih bi jako teško bilo privesti kraju istraživanje. Nadam se, u budućnosti, nastavku naše saradnje, uz produbljivanje postojećeg istraživanja, kao i nekih novih, dodatnih projekata koji će imati praktičan značaj, kao ovo dosadasnje istraživanje te pomoći kako pacijentima u Bosni i Hercegovini tako i u svijetu.

Posebno sam zahvalna profesorici Aksentijević koja je jako puno učinila za nauku Bosne i Hercegovine. Nadam se da ćemo zajedničkim snagama uraditi još mnogo korisnih naučnih projekata”, ističe doktorica. Naziv rada koji je odbranjen u Tuzli je “Dugoročni efekti adjuvantne hemoterapije sa 5-fluorouracilom i capecitabinom na koronarne krvne sudove kod onkoloških bolesnika”.

S druge strane, uzevši u obzir njeno iskustvo u radu u Velikoj Britaniji i nešto drugačijim naučnim okolnostima, Aksentijević smo pitali i koliko je kao mentorica mogla prenijeti iskustva iz Velike Britanije u ovakvu vrstu rada u Bosni i Hercegovini.

Moje višedecenijsko iskustvo rada u Velikoj Britaniji donijelo je dodatnu vrijednost ovom istraživanju, jer sam kroz to iskustvo unijela preciznost u definisanje naučnog pitanja, odabir metoda, te rigoroznu analizu i interpretaciju rezultata. Tokom rada na disertaciji kolegice Iveljić, imala sam priliku da se konsultujem i sa kolegama kardiolozima sa Barts Heart Centre u Londonu, što je dodatno doprinijelo kvalitetu naučnog pristupa i tumačenja nalaza.

Naravno, postoji niz izazova u Bosni i Hercegovini ukljucujuci ograničene resurse. Ipak, ova disertacija je dokaz da uz posvećenost, marljiv rad i naučni integritet i u našim uslovima mogu nastati radovi koji su potpuno uporedivi sa svjetskim standardima.

Nauka, po svojoj prirodi, ne poznaje granice- prepreke postoje, ali nisu nesavladive ako postoji volja, znanje i entuzijazam. U tom smislu, ovo istraživanje nije samo naučni doprinos, već i poruka da se vrhunska nauka može raditi i u Bosni i Hercegovini, kada se spoje iskustvo, vizija i lokalna predanost”, istaknula je Aksentijević.

Na kraju razgovora, ugledna britanska profesorica pojašnjava kako mentorstvo nikako ne može biti kraj procesa. Mentorstvo u nauci nikada ne doživljavam kao kraj, nego kao početak jedne dublje i zrelije saradnje.

U slučaju kolegice Iveljić to se upravo i pokazalo. Naše zajedničko istraživanje nije završilo odbranom disertacije, nego je otvorilo nova pitanja i ideje. Uz ovu studiju već smo publikovale dodatni rad u žurnalu Cardiovascular Diabetology kojem smo analizirale žene dijabetičarke i njihovo preživljavanje nakon STEMI-ja (akutnog infarkta miokarda), što je izuzetno aktuelna tema u svjetskoj kardiologiji jer su žene i dalje nedovoljno zastupljene u kliničkim istraživanjima.

Također, planiramo nastaviti postojeći projekat u saradnji s kolegama iz Londona, kao i razviti nove studije koje su već u fazi diskusije i pripreme. Takva saradnja zahtijeva mnogo energije, vremena i predanosti, ali upravo u tome leži suština mentorstva – u stvaranju kontinuiteta, podrške i zajedničkog rasta kroz nauku”, zaključila je profesorica Dunja Aksentijević.