Muhamed Ali prije 51 godinu nije udario svoj “najbolji udarac”, a zna li svijet danas stati?

Na današnji dan 1973. godine svijet je stao. U prašumi Konga Muhamed Ali je na megdan izazvao nepobijeđenog Georgea Foremana.

Priča o ovoj borbi je ispričana od tada na milion načina, ali od svih udaraca, najznačajniju poruku je poslao jedan koji nije upućen.

Priča o Muhamedu Aliju jedna od onih priča koje govore o ljudima koji su postali veći od posla kojim se bave. Bilo je desetine prvaka svijeta u boksu, drugim sportovima, ali slabo je ko uspio da postane simbol vremena i inspiracija za čak i one koje ne zanimaju njegovi profesionalni uspjesi.

U borbu protiv Georga Foremana, Ali je ušao kao outsider. Kladionice su davale omjer 4:1 u korist Foremana.

Foreman je imao 25 godina, 40 pobjeda od kojih 37 nokautom. Šampioni su pred njim padali nakon par rundi i činio se nezaustavljivim.

S druge strane Aliju su 1967. godine oduzete i titule i na tri godine mu je zabranjeno bavljenje boksom. U “Borbi stoljeća”, 1971. godine pobijedio ga je Joe Frazier i mnogi su smatrali da tada 32-godišnji Ali broji svoje posljednje dane u boksu.

Mnogi, su to vjerovali, ipak Aliju nije bilo bitno šta oni vjeruju, nego ono što on nosi u sebi. U Kinšasu su bile uperene oči cijelog svijeta, kako se borba razvijala postalo je jasno.

Udarci koji su lomili druge borce ne lome Alija, a rope-a-dope pristup kojeg je Ali prigrlio je izmarao Foremana. Onda pred kraj osme runde, šok.

Kombinacija udaraca i Foreman je završio na podu. Od svih udaraca, onaj kojeg je Ali nije uputio nakon što je Foreman počeo da pada je u sekundi sažeo život, karijeru i filozofiju Alija, “narodnog šampiona”.

“Vjerovatno najbolji udarac čitave runde nikada nije upućen. Muhamed Ali je, dok sam ja padao, posrtao i pokušavao da ostanem na nogama, vidio da posrćem.

Obično tada završite borca, ja bih to uradio. Bio je spreman da me udari desnom rukom i nije to uradio.

To je ono, što ga je u mome mišljenju, načinilo najvećim borcem protiv kojeg sam se borio”, riječi su Foremana.

Ali se 28. aprila 1967. godine pojavio pred vojskom u Houstonu, četiri puta je prozvan ali je odbio da ustanu i pridruži se ratu u Vijetnamu. Posljedice su bile rigorozne, oduzete su mu titule, a osuđen je i na zatvor iako nije služio kaznu.

Ali je iz moralnih, vjerskih i političkih razloga odbio da služi vojsku i učestvuje u ratu dok su njegovi sunarodnjaci još uvijek bile žrtve rasne segregacije u SAD-u.

“Zašto bi me tražili da obučem uniformu i odem deset hiljada milja od kuće da bacam bombe i pucam po ljudima smeđe puti u Vijetnamu, dok su takozvani crnci u Louisvilleu tretirani kao psi i uskraćena su im osnovna ljudska prava? Ne, ne idem deset hiljada milja od kuće da bih pomogao ubijati i paliti još jednu siromašnu naciju samo da bi se nastavila dominacija bijelih gospodara robova nad tamnoputim ljudima širom svijeta.

Ovo je dan kada takva zla moraju prestati. Upozoravan sam da bi zauzimanje takvog stava dovelo u pitanje moj ugled i moglo me koštati miliona dolara koji bi mi, kao šampionu, trebali pripasti.

Ali rekao sam to jednom i reći ću opet. Pravi neprijatelj mog naroda je upravo ovdje.

Neću osramotiti svoju religiju, svoj narod ni sebe time što ću postati sredstvo za porobljavanje onih koji se bore za svoju pravdu, slobodu i jednakost…”, kazao je Ali u jednom od objašnjenja zašto je odbio da ode u Vijetnam.

Nije Muhamed Ali bio bezgrešan, ali upravo jedan od dokaza njegove veličine bilo to što je bio sposoban da shvati svoje greške i da svoje stavove promijeni i ispravi ih. Dok je šezdesetih godina još govorio o želji za rasnom segregacijom i da crnci i bijelci ne mogu živjeti skupa, poslije su njegovi stavovi evoluirali u odnos ljubavi prema cijelom čovječanstvu.

Šta je Alija razlikovalo od drugih? Njegov šarm, njegova filozofija, način izražavanja i pjesnički izričaj činio ga je pravom zvijezdom.

U intervjuima je davao odgovore u stihovima, a humor je bio zarazan. Takav Ali je vrlo lako mogao postati dio sistema, koji bi od njega načinio milijardera, dao mu život kojeg drugi crnci u SAD-u nisu mogli ni zamisliti, ali Ali nije izabrao to, izabrao je da stane za svoje stavove i da inspiriše milione ljudi lekcijom o vlastitoj žrtvi.

Danas je čovječanstvo došlo u fazu da genocid u Gazi, Sudan, Mjanmaru više nisu događaji koji šokiraju, da je nasilna smrt djece tek predmet analize i servisna informacija.

Velike kompanije upravljaju društvenim mrežama i provode cenzure. Vlade, kao što je Netanyahuova u Izraelu ulažu milione u influensere kako bi se razgovor o genocidu skinuo s dnevnog reda.

Sportisti, kulturni radnici u strahu za karijere odbijaju da komentarišu “teške teme” i stanu na stranu obespravljenih. Korporacije direktno pomažu genocidne kampanje, a izvještaji o tome završe opet kao usputna informacija.

Heroji modernog vremena kao što je Francesca Albanese se nalaze na crnim listama i uvode im se sankcije zbog izvještaja o zločinima, a kao vrhunac ironije sudije i tužitelji Međunarodnog suda završe pod sankcijama.

Iako i u današnjem svijetu postoje stotine ljudi koji trpe posljedice i bore se za svoja uvjerenja, naprimjer Greta Thunberg i Flotila slobode, još uvijek Ali može biti uporište i inspiracija da je borba za pravdu trajna vrijednost.

U svijetu u kojem je pod Trumpom, Putinom, Xi Jinpingom, Netanyahuom, Mohamedom bin Zayedom i svim drugim diktatorima snaga opet postala jedino mjerilo za pravdu, vrijedi tražiti nekoga ko je u borbi života dovoljno snažan da ne zadaje udarce samo zato što može.