Sakupljač kostiju: Šutnja Ramiza Nukića bila je glasnija od svih govora

U godini kada se prisjećamo odlaska Ramiza Nukića, čovjeka koji je u tišini nosio teret najveće istine ove zemlje, Bosna i Hercegovina ponovo se ponosi njegovom skromnošću, upornošću i neiscrpnom moralnom snagom. Na današnji dan prije tri godine preselio je Ramiz Nukić, poznat kao sakupljač kostiju.

‘Ja sam Ramiz Nukić. Iz sela Kamenica. Imao sam želju da se vratim na svoje i takva nam je sudbina bila, da nas zadesi takva nesreća.

Ja sam svoju kuću napustio ’93, tako sam došao u Srebrenicu u mjesecu martu iste godine. Iz Srebrenice se nije moglo nigdje izaći, sve je bilo zatvoreno.

Nismo imali dovoljno hrane niti higijene, nismo imali ništa. Bilo je izuzetno teško. Borili smo se gladni, bosi i žedni, al’ izdržali smo.

Dolazi i ta nesretna ’95, kada smo morali napustiti Srebrenicu. Pošao sam put spasa, ja i mojih sedam članova uže porodice.

Peterica braće, otac i moj stric. Taj put koji smo mi prešli da se spasimo, to je nemoguće zamisliti da se može preći, taj put je trajao osam dana.

U prvim grupama ko je prošao, taj je i preživio’, govorio je tokom gostovanja na Hayat TV prije nekoilko godina. Nakon dolaska na slobodnu teritoriju Ramiz sa svojom porodicom živi izbjeglički život.

‘Moj život se nastavio po kolektivnim centrima, kućama i sve tako do ’99. Onda, čim je krenuo povratak, ja sam se među prvima javio i 2000. sam došao na svoje imanje da ga očistim, pripremim za donaciju i to je trajalo tri godine.

Napravio sam kuću, vratio porodicu i tu sam četiri godine živio bez struje.’ Ramiz je 2000. bio jedini povratnik u svoje selo i to je tako i danas.

Dakle, on i njegova porodica su jedini stanovnici. ‘Kilometar su mu udaljene prve komšije. Mislio sam da će se još neko vratiti, ali, evo, nema od toga ništa.

Nije dobro ovako, al’ mora se. Sad imamo struju, vodu, imamo neku slobodu. Teško je za život.

Ako se neko, ne daj Bože, razboli, ja sam tu u strahu non-stop, pogotovo zimi auto ne može do moje kuće. Ja sam tako odlučio i to je to.

Nisam nikad pomislio da odem negdje drugo. Za to imam i veliki razlog.’ Ramiz je odlučio na svom ognjištu provesti život i kakav on treba biti.

Ovdje, zapravo, počinje njegova priča, bolna i strašna u isto vrijeme. Daleko od kamera u šumama iznad Kamenice, Ramiz je proveo dvije decenije radeći ono što mnogi nisu smogli ni pogledati, tražio je posmrtne ostatke ubijenih Srebreničana.

Hodao je sam, gotovo svakodnevno, vođen nečim što je bilo veće od bilo kojeg zakona, obavezom ljudskosti, glasom savjesti koji ga nikada nije napustio. ‘Prvo sam krenuo da tražim oca i braću, da vidim mogu li ih pronaći.

Odlučio sam da krenem da tražim prvo svoje. Tragajući po šumama i potocima nisam uspio da pronađem svoje, jer oni nisu bili tu.

Vidio sam mnogo skeleta i kostiju i onda sam odlučio da tražim makar druge, jer znam kako je bilo meni i kako je svima koji traže svoje najmilije.

Krenuo sam da pronalazim ljude. Ispočetka je bilo: pronađem, nazovem Institut, oni dođu, preuzmu. Oni su mi rekli mogu da pronalazim, ali da ne diram rukama.

Kasnije smo uvidjeli da se s nekih mjesta kosti moraju dirati. Ako su blizu vode, voda će odnijeti, tako da su mi odobrili da iz vode mogu iznijeti.

Onda oni dođu i pokupe. Kasnije su pronađeni i moji, otac i braća, i to u zvorničkoj Kamenici, 38 kilometara od mjesta na kojem su ubijeni.

Onda me nakon toga još više povukla želja da tražim druge ljude. Lakše mi je bilo nakon što sam ukopao svoje i odlučio sam da tražim i dalje.

I dan danas tragam, susosjećam se sa svima koji su nekoga izgubili. Mene svi podržavaju, a do sada sam pronaša blizu 300 ljudi’, govorio je Nukić za Hayat.

‘Ja ne znam koga sam pronašao, oni mene o tome ne obavještavaju, ali meni je važno da ja pronađem što više i da se ljudi ukopaju’, dodaje.

Sudbina se grubo poigrala sa onima koji su pokušali izaći iz Srebrenice, sa onima koji su krenuli put spasa a za mnoge od njih se taj put pretvorio u put smrti, i put pakla.

‘Otprilike oko 300 ljudi sam pronašao, nisam nikada vodio evidenciju. Ja i danas kupim, skoro sam pronašao kosti, ali nakon skoro 25 godina sve je teže.

Za novu godinu sam pronašao lobanju i još neke sitne kosti. Moje je da ih čuvam dok Institut ne preuzme, sve je to procedura.’

Bez obzira na težinu svoje misije, ni u najtežim uvjetima on nije pomislio da odustane… ‘Ja sam rođen tu, znam taj teren.

Kad smo prošli taj pakao, to mi je došlo u glavu, taj je dio, ja ga znam i ja ću pretresati. Tu se kupe kosti od ’97. do danas.

Na ovom mom području se traga za još oko 100 ljudi. Teško je naći jer je teren danas nepristupačan. Spremim se i krenem.

Ne razmišljam ni o minama, ni o čemu. Uvijek ima povod, predmet, odjeća, obuća, čim ima predmet, ima i tijelo.’

‘Malo je bilo straha u početku, ljudi su izbjegavali da traže sve odjednom jer je sve bilo minirano. Ja sam nalazio i tijela na kojima su bile i ekspolozivne naprave i mine i još svašta.

Ja ne znam da objasnim tu svoju želju i svoju volju da to sve istražim i završim do kraja. Ničega me nije strah, nimalo.

Ja ovim činom ne vrijeđam nikoga, ne pravim štetu nikome, ovo samo radim za dobrobit svih. Ne mogu reći ni da su svi Srbi isti, nisu, ima i dobrih ljudi.

Ja dijelim sudbinu i Srba i muslimana, žao mi je što je svijet izginuo bezveze.’ Mrtvih se ne boji, ali ni živih…

‘Nisam imao nikakvih prijetnjii otkako sam se vratio, ni s kim nisam imao problema. Iako svi znaju šta ja radim.

Do danas sve što sam pronašao, moram reći, da nikada nisam pogriješio da pomislim da je to životinjska kost. Sve jako dobro znam, a niko me nije naučio.

Mene mnogo ljudi pozove ako isto pronađe, da provjerim kosti. Ja svaku dobro raspoznajem. Ovo što sam ja pronašao tijela do sada, to se nikad ne bi pronašlo, to može svako da potrvdi.

Ja gdje hodam, niko ne hoda. Sigurno vam kažem, niko ne bi pronašao. Osim mina ima i vukova i svega, ali ja o tome ne razmišljam.

Nisam prestao 15 godina i neću prestati dok se posljednja kost ne pronađe.’ Nema načina da se u nekoliko rečenica obuhvati život čovjeka koji je u ruke uzeo kosti nedužnih, muškaraca i dječaka, poznatih i nepoznatih, a u svakom vidio jednako, žrtvu genocida.

Nije bio stručnjak, nije pripadao akademskim krugovima niti je imao visoke titule. Bio je otac, komšija, čovjek kojem je vlastita porodica ubijena u julu 1995. godine.

Kada je našao oca i brata, njegov put nije završio. Naprotiv, tu je zapravo počeo. U državi zakopanih priča i nedorečenih grobnica, Ramiz je nastavio tragati za onima koji su ostali sami, bez glasa, bez groba, bez mogućnosti da ih iko potraži.

Svaki njegov izlazak u šumu bio je čin pravednosti, a svaki pronalazak mali povratak dostojanstva onima kojima je oduzeto i ime i život.

Vratio je porodicama posmrtne ostatke više od 300 žrtava, i to radeći potpuno sam, bez ikakvog interesa, nagrade ili zahvalnosti.

Umro je 8. novembra 2022. godine, siromašan, iscrpljen, ali nepokolebljiv. Ukopan je dva dana kasnije na mezarju u Kamenici, tamo gdje je proveo najveći dio života tražeći mrtve da bi živima donio istinu.

Na tom mezarju danas stoji tišina koja bolje od ičega govori ko je Ramiz bio. Njegova misija nije stala njegovom smrću, ona danas pripada svima nama.

Dužni smo čuvati sjećanje na njega i njegov rad. Neka ti je vječni rahmet, Ramize. Tvoja šutnja bila je glasnija od svih govora.