Šta je nama Dan državnosti danas: Datum koji jedni slave, drugi negiraju, a većina ne razumije

Dan državnosti BiH je vjerovatno najčudniji praznik koji postoji u ovom dijelu Evrope. Slavimo ga, ali ne znamo svi šta slavimo.

Neko ga obilježava kao svetu vodu, neko ga negira kao da je riječ o historijskoj opsjeni, a ogromna većina ga dočeka kao slobodan dan uz pitu i Netflix, bez ikakve ideje zašto ga zapravo ima.

Za početak: Da, 25. novembar je stvaran datum. Tog dana 1943. u Mrkonjić-Gradu održano je Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a i izrečena ona čuvena rečenica: „Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska – nego i srpska i hrvatska i muslimanska.“

Lijepo zvuči. Danas možda još ljepše nego tada, upravo zato što je rijetko koja rečenica toliko brutalno razotkrila našu današnju političku shizofreniju. Jer šta je nama Dan državnosti danas?

Činjenica da jedan entitet priznaje praznik, a drugi ga demonstrativno ignoriše, najbolje govori gdje smo kao zemlja. Imamo Dan državnosti, ali nemamo državni konsenzus o tome da ga imamo.

ZAVNOBiH je bio pokušaj modernog političkog ugovora u ratu – partizani su u Mrkonjiću crtali okvir za Bosnu koja je trebala biti zajednička, sekularna i građanska. Danas, 80 godina kasnije, taj okvir stoji u ladici dok se po političkoj sceni valja „konstitutivnost“, „vitalni interes“ i sve ostale magle koje služe da se status quo nikad ne promijeni.

Ako gledamo realno, BiH danas ima vrlo malo veze sa ZAVNOBiH-om. On je deklarisao zajedničku političku volju naroda.

Danas imamo: – tri različite istine, – tri školske historije, – dvije ekonomske filozofije (obje pogrešne), – i jednu politiku – opstanka na budžetu.

ZAVNOBiH je zamišljao Bosnu kao političku zajednicu jednakih građana. Mi smo je pretvorili u državu političkih naroda, etničkih rovova i beskrajnih pregovora o tome ko je kome šta dužan.

Zbog toga Dan državnosti ne slavimo kao realnost, nego kao podsjetnik šta smo mogli biti. Neki to zovu idealizam; ja bih rekao — spisak propuštenih prilika.

Za bošnjačku politiku, 25. novembar je identitetski dan – trenutak kada se potvrđuje „povijesnost“ države. Za srpsku politiku, to je „jugoslovenski komunistički kontekst“ koji je pogažen referendumom 1992.

Za hrvatsku politiku, to je datum koji postoji samo kad treba objaviti čestitku na Facebooku u pola radnog vremena. Dakle, umjesto da nam bude zajednički datum, on je postao još jedna linija političkog fronta.

Kao i sve drugo ovdje. Uprkos svoj konfuziji, postoji razlog zašto 25. novembar opstaje u javnom prostoru: on podsjeća da Bosna ipak ima svoj kontinuitet.

Ne počinje ni ratom, ni Dejtonom, ni referendumima. Postojala je i prije, postojala je tokom rata, i postoji danas, ma koliko se mi trudili da izgledamo kao improvizovan klub tri suverena koja sjede za jednim stolom jer im je dosadno da sjede svaki za svojim.

ZAVNOBiH jeste bio komunistički projekt, ali je istovremeno bio i naša prva moderna politička artikulacija koja nije bila ni begovska, ni bečka, ni beogradska. U tom smislu, Dan državnosti ima simboličku vrijednost koju niko ne može poništiti.

Ako ćemo iskreno: Danas znači tačno onoliko koliko smo mi spremni da znači. I trenutno ne znači mnogo.

Ne zato što ga treba ukinuti, nego zato što ga nismo u stanju pretvoriti u nešto više od nostalgije i političkih poruka po protokolu. Ako sutra želimo da Dan državnosti bude više od patriotskih memoara, onda moramo imati državu koja to može ispuniti.

Državu koja funkcioniše, koja donosi odluke, koja nagrađuje rad, a ne lojalnost partiji. Državu u kojoj ne slavimo prošlost zato što je sadašnjost potpuno neupotrebljiva.

Dan državnosti BiH je vjerovatno najčudniji praznik koji postoji u ovom dijelu Evrope. Slavimo ga, ali ne znamo svi šta slavimo.

Neko ga obilježava kao svetu vodu, neko ga negira kao da je riječ o historijskoj opsjeni, a ogromna većina ga dočeka kao slobodan dan uz pitu i Netflix, bez ikakve ideje zašto ga zapravo ima.

Za početak: Da, 25. novembar je stvaran datum. Tog dana 1943. u Mrkonjić-Gradu održano je Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a i izrečena ona čuvena rečenica: „Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska – nego i srpska i hrvatska i muslimanska.“

Lijepo zvuči. Danas možda još ljepše nego tada, upravo zato što je rijetko koja rečenica toliko brutalno razotkrila našu današnju političku shizofreniju. Jer šta je nama Dan državnosti danas?

Činjenica da jedan entitet priznaje praznik, a drugi ga demonstrativno ignoriše, najbolje govori gdje smo kao zemlja. Imamo Dan državnosti, ali nemamo državni konsenzus o tome da ga imamo.

ZAVNOBiH je bio pokušaj modernog političkog ugovora u ratu – partizani su u Mrkonjiću crtali okvir za Bosnu koja je trebala biti zajednička, sekularna i građanska. Danas, 80 godina kasnije, taj okvir stoji u ladici dok se po političkoj sceni valja „konstitutivnost“, „vitalni interes“ i sve ostale magle koje služe da se status quo nikad ne promijeni.

Ako gledamo realno, BiH danas ima vrlo malo veze sa ZAVNOBiH-om. On je deklarisao zajedničku političku volju naroda.

Danas imamo: – tri različite istine, – tri školske historije, – dvije ekonomske filozofije (obje pogrešne), – i jednu politiku – opstanka na budžetu.

ZAVNOBiH je zamišljao Bosnu kao političku zajednicu jednakih građana. Mi smo je pretvorili u državu političkih naroda, etničkih rovova i beskrajnih pregovora o tome ko je kome šta dužan.

Zbog toga Dan državnosti ne slavimo kao realnost, nego kao podsjetnik šta smo mogli biti. Neki to zovu idealizam; ja bih rekao — spisak propuštenih prilika.

Za bošnjačku politiku, 25. novembar je identitetski dan – trenutak kada se potvrđuje „povijesnost“ države. Za srpsku politiku, to je „jugoslovenski komunistički kontekst“ koji je pogažen referendumom 1992.

Za hrvatsku politiku, to je datum koji postoji samo kad treba objaviti čestitku na Facebooku u pola radnog vremena. Dakle, umjesto da nam bude zajednički datum, on je postao još jedna linija političkog fronta.

Kao i sve drugo ovdje. Uprkos svoj konfuziji, postoji razlog zašto 25. novembar opstaje u javnom prostoru: on podsjeća da Bosna ipak ima svoj kontinuitet.

Ne počinje ni ratom, ni Dejtonom, ni referendumima. Postojala je i prije, postojala je tokom rata, i postoji danas, ma koliko se mi trudili da izgledamo kao improvizovan klub tri suverena koja sjede za jednim stolom jer im je dosadno da sjede svaki za svojim.

ZAVNOBiH jeste bio komunistički projekt, ali je istovremeno bio i naša prva moderna politička artikulacija koja nije bila ni begovska, ni bečka, ni beogradska. U tom smislu, Dan državnosti ima simboličku vrijednost koju niko ne može poništiti.

Ako ćemo iskreno: Danas znači tačno onoliko koliko smo mi spremni da znači. I trenutno ne znači mnogo.

Ne zato što ga treba ukinuti, nego zato što ga nismo u stanju pretvoriti u nešto više od nostalgije i političkih poruka po protokolu. Ako sutra želimo da Dan državnosti bude više od patriotskih memoara, onda moramo imati državu koja to može ispuniti.

Državu koja funkcioniše, koja donosi odluke, koja nagrađuje rad, a ne lojalnost partiji. Državu u kojoj ne slavimo prošlost zato što je sadašnjost potpuno neupotrebljiva.