Zločinci i stranci o “Sarajevo safariju”: “Najtraženiji trofeji – lijepe žene i djeca”

Strani novinari i fotoreporteri skoro sve vrijeme rata od 1992. do kraja 1995. imali su povremeno priliku boraviti na položajima srpskih snaga oko Sarajeva.

Na mjestu odakle je kao desetogodišnjak u oktobru 1992. pogođen snajperom, Elvedin Suljić danas stoji mirno, razmišljajući o licu koje nikad nije vidio. Ko je čovjek koji je pucao na njega i još stotine djece tokom opsade Sarajeva?

S tog mjesta snajperisti su imali pogled na Elvedinovu ulicu u starogradskom naselju Sedrenik.

Ja sam bio ovako okrenut leđima i tu sam se igrao s djecom. Čuo sam kao neki rafal. Sva djeca su pobjegla, razbježala se, ali ja sam bio pogođen, prisjeća se Elvedin ranjavanja 1992. godine.

Kaže, snajperist nije stao na jednom pogotku.

Da je snajperist bio uporan u svom naumu da ubije dijete zna i Hasan Jusović, Elvedinov komšija, taksist.

Hasan je imao auto i odlučio je Elvedina odvesti do bolnice.

Tokom gotovo četiri godine opsade Sarajeva, u okruženju Vojske Republike Srpske, prema podacima udruženja žrtava i presudama međunarodnih sudova, svako deseto dijete, od njih više od 1.600, ubijeno u gradu pogođeno je snajperskim hicem. Više od 14.000 djece je ranjeno.

Elvedin nikad nije saznao ko je čovjek koji ga je ranio. Nijedan snajperist Vojske RS-a nije procesuiran iako je, prema presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, snajperska kampanja imala za cilj teroriziranje civila u Sarajevu, gdje je ubijeno više 11.000 ljudi.

Više od trideset godina kasnije, mediji u BiH, ali i cijelom svijetu ponovno pišu o ubijanju građana Sarajeva snajperom. Ovaj put, teror, kao da nije sam po sebi bio dovoljan, dobio je i novu dimenziju, i to nakon pokretanja istrage tužiteljstva u Milanu o takozvanim snajper turistima i snajper safariju.

Početkom novembra, talijanski mediji objavili su da je milansko tužiteljstvo pokrenulo istragu o vikend snajperistima koji su, prema prijavi pisca i novinara Ezija Gavazzenija, plaćali velike iznose novca kako bi dolazili na položaje Vojske Republike Srpske oko Sarajeva i snajperom, uglavnom, iz zabave, ubijali građane u opkoljenom Sarajevo.

Gavazzeni je nakon nekoliko pokušaja RSE da ga intervjuira posredno poručio da ne želi govoriti. U međuvremenu, održao je pres-konferenciju u Milanu gdje je rekao da u februaru objavljuje knjigu o snajper safariju.

Gavazzeni je prve navode o dolasku stranaca na ratište vidio 1995. u tekstu objavljenom u listu Corriere della Sera, nakon čega je počeo pisati triler o ovome. Kaže da je ubrzo shvatio da zna premalo, pa je odustao.

I u filmu, a i nakon prijave 2025., ključan lik je Edib Subašić, penzionirani oficir Armije BiH, koji je ispričao da su informacije o dolascima iz Italije dobile obavještajne službe Armije BiH nakon hapšenja srpskog dobrovoljca iz Paraćina 1993. u naselju Hrasno Brdo.

Ono što niko ne nudi i o čemu ne govori je odgovor na pitanje zašto Italija već tada, nakon jezivih saznanja o odlascima, nije pokrenula istragu i procesuirala organizatore i one koji su odlazili.

Gavazzeni sada iznosi podatke da su se sudionici sastajali u Trstu prije nego što bi putovali u Beograd, odakle bi potom u Sarajevo, u snajperska legla, odakle su, prema prijavi, mogli pucati po Sarajlijama.

S aerodroma u Trstu, za RSE kažu da nemaju podataka o letovima tokom ’90-ih. Ako ih je i bilo, čuvani su svega dvije godine.

Ono što Gavazzeni ne govori jeste da li je poznat identitet bilo koje od tih osoba koje tužilaštvo istražuje zbog sumnje na ubistvo s predumišljajem otežano okrutnošću i niskim pobudama.

Riječ safari kao opis dolazaka onih koji su iz zabave pucali po opkoljenom gradu, spomenuta je 2003. godine u Haškom tribunalu prilikom svjedočenja zaštićenog svjedoka C-017, tokom suđenja Slobodanu Miloševiću, tadašnjem predsjedniku Srbije, optuženom za ratne zločine.

Svjedok je imenovao Nicholasa Ribića, zvanog Kanada, jer je došao iz Kanade, rekavši da je došao na safari, da lovi ljude.

Kako i kad je Ribić došao, nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Ali ono što se zna jeste da je riječ o čovjeku koji je porijeklom iz BiH.

Ribić se kasnije pridružio Specijalnoj jedinici Vojske Republike Srpske – Beli vukovi, koja je formirana 1993. godine i u čijem je sastavu proveo rat. Ova je jedinica bila dio Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS i djelovala je u okviru srpskih položaja na Trebeviću, Moševačkom brdu, ali i Jevrejskom groblju, poznatom snajperskom uporištu.

Međutim, stranih dobrovoljaca je bilo. Za Šešliju, oni su došli iz ideoloških razloga da ratuju.

Da je Ribić ostao duže od jednog vikenda, potvrđuje i snimak uzimanja pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih nacija za taoce na Palama, a kasnije i sudski proces u Kanadi. Zbog vezanja mirovnjaka za bandere, s ciljem da spriječi tada planirane NATO udare na srpske položaje, Ribić je u Kanadi osuđen na tri godine zatvora.

No, nije samo Ribić s kanadskim pasošem bio na srpskim položajima iznad Sarajeva.

Jedinog čovjeka koji se imenom pominje u kontekstu safarija Nikolu Nicholas Ribića znao je i sjeća ga se Slavko Aleksić, četnički vojvoda, jedan od ključnih ljudi tokom rata u okupiranom sarajevskom naselju Grbavica, iznad kojeg je bilo jedno od snajperskih uporišta na Jevrejskom groblju.

Aleksić je početkom rata vodio paravojnu jedinicu pod nazivom – Četnički odred Novog Sarajeva, koji je poslije stavljen pod okrilje Vojske Republike Srpske.

RSE se javio telefonom iz bolnice u Beogradu. U njegovoj su jedinici, kaže za RSE, bili stranci, ali ne oni o kojima se danas govori.

Različito od Aleksića, u Haagu 2007. govorio je John Jordan, američki vatrogasac, koji je ratnih godina obilazio položaje srpskih snaga iznad Sarajeva.

Iako nikad nije vidio nijednog od njih da puca, vidio je kako s njima postupaju i premještaju ih oko poznatih snajperskih položaja.

Florence Hartmann, bivša glasnogovornica Haškog tribunala, rekla je za RSE da su i oni znali za to, ali ne i kako je organizirano.

Hrvatski novinar Domagoj Margetić proslijedio je u novembru tužiteljstvu u Milanu, koje vodi istragu o vikend snajperistima, informacije da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sudjelovao ili pomagao u snajper turizmu. Margetić je objavio fotografije na kojima je Vučić bio prisutan na jednom od srpskih položaja u Sarajevu s koje su, prema svjedocima, strani državljani i srpske snage pucali i ubijali civile.

Vučić je optužne odbacio i rekao da nikada nije nosio snajper i najavio tužbe protiv medija koji su to objavili, dodavši da će angažirati najbolje svjetske advokate. Vučić je u intervjuu za TV Informer rekao da nije čuo za takav safari.

Strani novinari i fotoreporteri skoro sve vrijeme rata od 1992. do kraja 1995. imali su povremeno priliku boraviti na položajima srpskih snaga oko Sarajeva.

Peter Kullmann došao je prvi put 1992. kao fotograf agencije Reuters. U zimu te godine, kaže negdje oko Božića, i sam je bio meta snajpera, dok je s novinarom Reutersa Kurtom Schorkom pokušavao napustiti tadašnju UN bazu u Sarajevu.

Kullmann je u kasnijim mjesecima s novinarom New York Timesa Johnom Burnsom prvi put otišao na jedno od snajperskih uporišta srpskih snaga na Jevrejskom groblju.

Tamo ga je, neočekivano, dočekao maternji njemački jezik. Bili su to ljudi porijeklom s Balkana, koji su radili i živjeli u njemačkim gradovima.

Sjeća se da su imali i nosili oružje i bili voljni da pucaju.

Mario Boccia obišao je, kaže, skoro sva ratišta u bivšoj Jugoslaviji, pa tako i u BiH.

Na ratne turiste iz Italije nije naišao, jer bi, tvrdi, odmah izvještavao o tome. Ali, strance je sretao u BiH.

Kakav je to čovjek koji je pogodio nju od tri godine, pitao se na snimku 7. maja 1992. Rifat Bajrović, otac djevojčice Senide, ranjene snajperom u sarajevskom naselju Hrasno-Brdo, gdje je godinu dana kasnije uhapšen srpski dobrovoljac iz Paraćina, prema čijoj izjavi su u Sarajevo dolazili stranci kako bi ubijali ljude.

Slično ocu Rifatu tada, s pitanjima i posljedicama monstruoznog čina i danas živi Elvedin.

Tužilaštvo u Milanu trebalo bi o rezultatima istrage javnost obavijestiti u martu 2026. godine. Ako podigne optužnicu i dokaže krivicu, bit će to prvi slučaj u Evropi u kojem se pred sudom odgovara za snajperska ubistva civila u Sarajevu.

U međuvremenu, bh. pravosuđe provjerava navode, ali dosad nijedan snajperista nije procesuiran zbog ubistava civila, posebno djece u Sarajevu.