Da li je prosjačenje u BiH postalo biznis, a ne socijalna potreba?

Slika starije žene na prometnoj raskrsnici više nikoga ne iznenađuje. Iznenađuje tek broj ljudi koji svakodnevno stoje na istim mjestima, u istim terminima, s istim porukama.Ne samo u Sarajevu, nego u Tuzli, Zenici, Mostaru, Banjoj Luci, Bihaću. Prosjačenje u Bosni i Hercegovini odavno više nije sporadična pojava – postalo je svakodnevica.Građani su zbunjeni i podijeljeni. S jedne strane postoji stvarna potreba i siromaštvo, a s druge sve češći osjećaj da se ne radi o pomoći ugroženima, već o dobro organizovanom sistemu u kojem jedni prose, a drugi ubiru zaradu.Sve više građana govori isto: isti ljudi, ista mjesta, iste rute, isti “radni sati”. Ujutro na jednoj lokaciji, popodne na drugoj.Neki se dovode vozilima, neki predaju novac trećim osobama, a pojedini “gazde” ostaju nevidljivi, ali dobro poznati na terenu.U takvom ambijentu više se ne zna kome dati. Ljudi žele pomoći, ali ne žele finansirati zloupotrebu, prisilu ili kriminalne mreže.Posebno je problematično uključivanje starijih osoba, žena i djece, koji često izgledaju kao da nemaju izbor.Zakoni postoje, ali se rijetko primjenjuju dosljedno. Prosjačenje je u većini lokalnih zajednica tretirano kao prekršaj, ali se sankcije gotovo ne primjenjuju ili su simbolične.Policija uglavnom reaguje samo po prijavi, a socijalne službe su spore, nedovoljno kapacitirane ili potpuno isključene iz problema.Još veći problem je izostanak sistemskog odgovora. Ne postoji ozbiljna evidencija, ne razbijaju se mreže, ne prate se tokovi novca, a “organizatori” ostaju van domašaja institucija.