BiH živi od uvoza: Dok korov jede oranice, strana roba puni frižidere

Bosna i Hercegovina već godinama ulazi u svaku novu krizu s istim problemom prevelikom ovisnošću o uvozu hrane. Globalne nestabilnosti, rast cijena i poremećaji u lancima snabdijevanja najbolje pokažu koliko je rizično oslanjati se na tuđu proizvodnju, dok vlastiti resursi ostaju neiskorišteni.Paradoks je očit: BiH raspolaže kvalitetnim poljoprivrednim zemljištem, raznolikom klimom i tradicijom uzgoja, ali domaća proizvodnja ne uspijeva pokriti ni približno potrebe tržišta. Rezultat su milijarde konvertibilnih maraka koje svake godine odlaze van zemlje na osnovne prehrambene proizvode.Struka upozorava da BiH ima oko 1,7 miliona hektara obradivog zemljišta, ali se u realnoj proizvodnji koristi tek oko 1,15 miliona hektara, dok je značajan dio potpuno zapušten. Dodatni problem je usitnjenost posjeda – prosječno poljoprivredno gospodarstvo ima svega 2,44 hektara, što otežava modernu i ekonomičnu proizvodnju.Još alarmantniji je podatak da BiH proizvodi tek oko 23 posto hrane za vlastite potrebe, dok se najplodnije površine ubrzano betoniraju i prenamjenjuju. Tako zemlja istovremeno gubi i proizvodni prostor i stanovništvo na selu, što dugoročno ugrožava prehrambenu sigurnost.Razlozi su višeslojni: nedovoljna ulaganja, zastarjela mehanizacija, visoki troškovi, slab pristup tržištu i nedostatak jasne, dugoročne strategije. Iako poticaji postoje, često su nedovoljni, neredovni ili loše raspoređeni, a u poređenju s EU i regionom domaći proizvođači imaju znatno manju podršku – pa samim tim i slabiju konkurentnost.Zbog toga se najviše uvoze baš proizvodi koji čine osnovu potrošačke korpe: meso i prerađevine, mlijeko i mliječni proizvodi, voće i povrće, žitarice i stočna hrana, kao i gotovi i poluprerađeni artikli. Takva struktura uvoza povećava ranjivost na skokove cijena, ali i na političke i transportne zastoje.Posljedice nisu samo ekonomske. Slabija domaća proizvodnja znači manje radnih mjesta u ruralnim područjima, veće migracije i gašenje porodičnih gazdinstava, uz nestajanje tradicionalnih proizvodnih praksi koje su desetljećima bile dio identiteta bh. sela.BiH, međutim, i dalje ima potencijal da bude daleko samoodrživija nego danas. To traži konkretne poteze: veće investicije u mehanizaciju i infrastrukturu, poticaje koji su pravovremeni i usklađeni s realnim troškovima, razvoj domaćih prerađivačkih kapaciteta, jačanje zadruga i zajedničkog nastupa na tržištu, modernizaciju proizvodnje posebno kroz mlade poljoprivrednike – te zaštitu domaće proizvodnje kroz pametne mjere koje su u skladu s međunarodnim pravilima.