Ko bira sudije, a ko krši Ustav: Zašto vlast žuri tamo gdje ne mora, a kasni gdje mora

Dok se javno govori o reformama, vladavini prava i evropskom putu, u pozadini se odvija tiha, ali vrlo ozbiljna politička igra oko popunjavanja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Ta igra pokazuje da se odluke ne donose po hitnosti Ustava, nego po hitnosti političkog interesa.

U prvom, sudiji Mirsad Ćeman mandat je istekao 1. decembra 2025. godine, jer je napunio 70 godina života, što je jasno propisano Ustavom BiH. Parlament Federacije BiH je o tome bio obaviješten mjesecima unaprijed, čak i upozoren da odugovlačenje predstavlja kršenje Ustava.

Ipak, reakcije nije bilo. Sudija je ostao da radi i nakon zakonskog roka, jer novi nije imenovan. U drugom slučaju, riječ je o sutkinji Valerija Galić, kojoj mandat ističe tek u oktobru 2026. godine.

Iako do isteka njenog mandata ima skoro godinu dana, vlast iznenada pokazuje nevjerovatnu brzinu i efikasnost da se procedura za njenog nasljednika pokrene odmah. Ovdje se postavlja ključno pitanje: zašto se mjesecima ignoriše sudija kojem je mandat već istekao, a istovremeno se žuri s izborom zamjene za sutkinju koja je još uvijek u punom mandatu?

Odgovor se sve manje krije u procedurama, a sve više u politici. Vlast se u slučaju sudije Ćemana poziva na pravila prema kojima sudija može ostati na funkciji dok se ne izabere novi, kako Sud ne bi bio blokiran.

Međutim, ta mogućnost je zamišljena kao izuzetak, a ne kao pravilo. Umjesto da posluži za hitne situacije, ona se pretvorila u opravdanje za nerad i svjesno odugovlačenje. Istovremeno, kada je riječ o sutkinji Galić, taj „luksuz vremena“ više ne važi.

Procedura se pokreće unaprijed, s jasnim ciljem da se izbor završi prije Općih izbora 2026. godine. Razlog je jednostavan: sadašnja parlamentarna većina želi zadržati kontrolu nad tim imenovanjem, jer ne zna kakav će biti politički odnos snaga nakon izbora.

U političkoj praksi BiH, ove pozicije se ne posmatraju kao neutralne, već kao dio neformalnih etničko-stranačkih „kvota“. Tako se stvara utisak da jedno mjesto može čekati, dok drugo mora biti riješeno odmah, jer je važno „ko bira“, a ne „kada mandat ističe“.

Dodatni problem predstavlja način na koji se sam izbor provodi. Umjesto da ključnu ulogu ima Visoko sudsko i tužilačko vijeće, stručni dio procesa prepušten je komisijama i radnim grupama u kojima dominiraju politički prijedlozi.

Time se izbor sudija spušta na nivo političkog dogovora, a ne profesionalne selekcije. Posebno zabrinjava činjenica da kandidati nemaju jasne mehanizme žalbe, niti stvarnu pravnu zaštitu.

Drugim riječima, konkurs za sudiju Ustavnog suda ima manje garancija nego konkurs za običnog državnog službenika. Poruka onima koji nisu politički „dogovoreni“ je jasna: nemojte se ni prijavljivati. Otkazivanje sjednice Predstavničkog doma krajem 2025. godine dodatno je pojačalo sumnje.

Zvanično objašnjenje govori o budžetu i rokovima za amandmane, ali je istovremeno priznato da su upravo HDZ BiH i HDZ 1990 tražili odgodu. Povezivanje budžetskih pitanja sa imenovanjem radne grupe za izbor sudija nema stvarno proceduralno opravdanje.

To izgleda kao klasično „kupovanje vremena“ – odgoda koja omogućava da se politički dogovori završe iza zatvorenih vrata, prije nego što se proces formalno nastavi. Kada se sve sabere, obrazac postaje jasan.

Ne radi se o efikasnosti, niti o zaštiti rada Ustavnog suda. Radi se o kontroli. Jedan sudija ostaje na funkciji iako mu je mandat istekao, jer njegovo mjesto trenutno nije politički prioritet.

Drugo mjesto se ubrzano priprema za popunu, jer se želi osigurati dugoročni utjecaj prije izbora. Time Parlament Federacije BiH ne djeluje kao čuvar Ustava, nego kao alat političke trgovine.

Ustavni sud, koji bi trebao biti posljednja linija odbrane ustavnog poretka, pretvara se u teren za stranačko nadmetanje. A cijenu takve prakse, kao i obično, plaćaju institucije – i povjerenje građana u njih.