Očekivanja za 2026: Građani, gosti i turisti otkrivaju čemu se nadaju

Na izlasku iz 2025. pitali smo stanovnike naše zemlje šta očekuju od 2026. Zdravlje je na prvom mjestu, a na drugom što manje fašizma, a što više zajedništva.

Šta očekujemo od godine koja nam dolazi, upitali smo prolaznike u Sarajevu, Istočnom Sarajevu, Bihaću, Ključu…, a naišli smo i na goste koji su doputovali u našu zemlju i koji su prilično upoznati sa prilikama u kojima živimo.

U odgovorima koji su ukazivali na ravnodušnost, sa malo ili nimalo nade u bolje sutra, naišli smo na jedan odgovor, koji nam je kao savjet uputila divna Italijanka sa adresom u Ankoni.

Živim i putujem po zemljama Balkana. Studirala sam u Zagrebu, volim Beograd, a Sarajevo mi je u srcu.

Vi ste svi tako divan narod, jedan narod koji se međusobno voli i poštuje i zašto takvu sliku ne pošaljete u svijet umjesto one koju političari plasiraju? Molim vas, pokažite nam kako ste nekada zajedno živjeli i bili sretni, to vam želim, rekla je Giorgia Spadoni.

Nadamo se da će nam naredna godina biti bolja. Šta bismo voljeli da se promijeni u narednoj godini?

Voljela bih da ne budem više ovdje. Putujem, selim se odavde, završila sam akademiju i teško je naći posao.

Nadam se da ću više sreće imati negdje drugo.

Svi se nadamo da će godina koja dolazi biti bolja, a hoće li? Vidjet ćemo.

Nije sve u našim rukama. Trebalo bi se ovdje puno toga promijeniti.

Prvo treba u red dovesti političku situaciju, a onda i ove cijene.

Ako ne bude političkih promjena u oktobru, nemamo se čemu nadati. U narednoj godini samo da nas zdravlje posluži, a ostalo dok ne promijenimo političare, šta možemo očekivati?

Kakva je situacija, dobro je da imamo i penzije i plate.

Naredna godina mora biti bolja, ova mi je bila najgora do sada. Privatno mi je bila grozna.

Promijenio sam tri posla, tri grada, dvije države. Sada sam ovdje u Lukavici.

Nadam se da će mi naredna godina donijeti i dobro zdravlje i nafaku, a od stanja u državi očekujem da se bolje slažemo i radimo zajedno.

Da se ne obaziremo na nacionalističke i fašističke priče. Smatram da nam je dosta toga.

Privatno imam prijatelje svih nacionalnih i vjerskih opredjeljenja i svi se slažemo. Kome više trebaju fašizam i nacionalizam?

Neka nam naredna godina donese zdravlja, sreće i mira. To je to što želim svima u 2026. godini.

U ovoj zemlji bi se svašta moglo promijeniti. Ali, prije svega, samo mir želimo, pa onda da se popravi i ekonomska situacija i mogućnost zapošljavanja.

Ma neka nas više puste da živimo, dosta je i politika i problema.

Svaki dan gledam da sebe unaprijedim, da nešto uradim dobro za sebe, tako da sam optimista i mislim da može biti naredna godina bolja od ove koja je na isteku.

Od situacije u državi očekujem da se prvo promijeni vlast, a da bi se to desilo, građani bi se morali malo pokrenuti.

Nastavimo li se praviti kako je sve super ili da nas se ne tiče, neće biti ni promjena. Svi životare, kupuju, šetaju gledajući sa strane, ispada da nam je svima dobro, a znamo da nije.

Kao i svake godine, samo da smo zdravi, da su mi djeca zdrava i to je sve čemu se mogu nadati. Mislim da nam ne može biti išta bolje u državi.

Ma nikad.

Za 2026. godinu ne tražim čuda, nego red. Red u institucijama, red u javnom novcu, red u odgovornosti.

Očekujem da konačno prestanemo živjeti u društvu gdje se pošten čovjek osjeća kao naivac, a oni koji varaju i zloupotrebljavaju sistem, često prolaze bez posljedica.

Očekujem godinu u kojoj će se više ulagati u ljude, nego u priče, u zdravstvo, obrazovanje, sigurnost, radna mjesta i uslove da mladi ostanu ovdje.

Očekujem da će se priroda i javni prostor štititi, a ne prodavati ili uništavati zbog privatnih interesa.

I očekujem da će građani dobiti minimum poštovanja, da se čuje njihova riječ, a ne samo predizborna obećanja.

Građanima poručujem, budimo jedni drugima oslonac. Ne čekajmo da neko drugi popravi stvari.

Neće. Naša budućnost počinje od malih, ali hrabrih odluka, da se govori istina, da se traži odgovornost, da se brani javni interes i da se ne pristaje na ucjene i šutnju.

Svim ljudima želim zdravlje, mir u kući i snagu da ne odustanu. Neka 2026. bude godina u kojoj ćemo se manje dijeliti, a više popravljati i sebe i društvo.

Kao građanka i aktivistkinja Udruženja Porodice 3+, od 2026. godine očekujem da porodica konačno postane stvarni, a ne samo deklarativni prioritet.

Porodicama s troje i više djece potrebna je sistemska podrška, koja uključuje dostupne vrtiće, olakšice, sigurna radna mjesta i dostojanstvena primanja.

Očekujem da naš lokalni razvoj donese nove investicije koje će rezultirati stvaranjem novih radnih mjesta. Transparentnost u zapošljavanju u javnim ustanovama i preduzećima mora biti prioritet, jer ona stvara povjerenje među građanima i omogućava jednak pristup svima koji žele da doprinesu razvoju naše zajednice.

Pozivam sve građane da se aktivno uključe u dešavanja, da prisustvuju javnim raspravama i iznesu mišljenje. Promjene se ne događaju same od sebe, one nastaju kada se ljudi uključe, podignu glas i traže ono što im pripada.

Nova 2026. treba biti godina solidarnosti, odgovornosti i vraćanja povjerenja da se u ovoj zemlji može živjeti od poštenog rada i da porodica ima budućnost.

Zajedno možemo stvoriti bolju zajednicu za sve nas.

Želim da svaki čovjek Bosne i Hercegovine u naslijeđe svom djetetu počne ostavljati nešto veće od riječi: borbu za zajedništvo, dostojanstvo i napredak.

Ova zemlja se ne gradi parolama, nego rukama.

Grade je radnici, zanatlije, inovatori, inžinjeri i ljudi koji znaju šta znače znoj, odgovornost i strpljenje.

Grade je oni koji stvaraju vrijednost, a ne oni koji žive od funkcija.

Vrijeme je da budući lideri Bosne nose iskustvo profesije, a ne kupljene diplome. Da imaju žuljeve na rukama prije nego titule na papiru.

Da znaju kako se nešto stvara prije nego što odlučuju o tuđim sudbinama. Vjerujem da možemo bolje.

Vjerujem da se zajedništvo ne nasljeđuje riječima, nego djelima. I vjerujem da iz iste vatre iz koje sam kovao simbole – možemo iskovati i pošteniju, jaču i pravedniju budućnost.

S obzirom na političku situaciju u EU i činjenicu da krajnje desne, islamofobne stranke vladaju u sve više zemalja, ne piše nam se dobro.

Situacija na balkanskoj ruti je već dugi niz godina dokaz da u suštini ne postoji volja za humano rješavanje pitanja migracija.

Ideja zatvaranja ljudi i njihova parkiranja u balkanske zemlje propada na jednostavnoj matematici: ne mogu oni sagraditi toliko objekata koliko će ljudi doći.

Očekujemo još više ljudi iz Sudana, Palestine i drugih žarišta, ali i Sirijaca koji čekaju priliku da napuste Tursku u kojoj su građani trećeg reda.

Svijet ide u krivom smjeru. Nadamo se da će se negativni i nepovoljni trendovi zaustaviti.

Da će ovi koji nas vode doći razumu, jedino nam to može pomoći. Da nas više ne vode u propast.

Kad smo ih već izabrali, da nas bar ne vode u propast. I u svemu ovome molimo Boga da sačuvamo zdravlje, a svaki boljitak je dobro došao.

Nas je sreća već pogledala, došli smo u Sarajevo iz Zagreba i sunčano je, divno je, sretni smo što nema magle. I to je nešto.

Previše sam očekivala od 2025, tako da od 2026. godine želim samo da preživim. Toliko smo svih ovih godina vjerovali da nešto možemo, da sam izgubila vjeru da išta možemo promijeniti uopće i kod nas i u svijetu.

Mislim da treba napraviti svoj mikrokosmos, mikrosvijet. U četiri zida sa ljudima koje volimo i koji nas vole i graditi samo svoje, jer globalno smo baš zaglibili.

Daj Bože da išta bude bolje. Narod izluđen k’o ovce kada pustite na poljanu, eto, tako mi sve izgleda.

Treba promijeniti rukovodstvo, jer ovako nema napretka sve dok se ne uradi socijalna karta, a mladima naprave socijalne stanovi da idu pod kiriju kao što je nekada bilo.

Nemaju svi status takav da mogu sebi kupiti.