Djeca daleko, roditelji sami i bolesni u BiH: Stvarnost koju niko ne želi vidjeti

U Bosni i Hercegovini sve je više kuća u kojima su djeca otišla preko granice, a roditelji ostali sami. SAD, Njemačka, Austrija, Švicarska, Slovenija postale su nova svakodnevnica hiljada porodica, dok su u mnogim selima i gradovima ostali stariji ljudi koji žive sami.

Danas je jasno da za mnoge povratka nema, barem ne u skorije vrijeme. Najveće pitanje koje se sve češće postavlja glasi: ko brine o starim roditeljima u BiH?

Kada dođu godine, bolest, slabost i potreba za svakodnevnom pomoći, a sin i kćer su hiljadama kilometara daleko, teret ostaje na komšijama, rodbini ili nikome. U gradovima se još nekako snađu: plate se privatne njegovateljice, povremeno se uključe socijalne službe, pomognu komšije.

Na selima je situacija mnogo teža. Tamo često nema nikoga da obiđe, da pita treba li lijek, drva, topla supa ili samo razgovor.

“Djeca iz dijaspore šalju novac, ali novac ne može zamijeniti prisustvo. Ne može pomoći kada majka padne u kući, kada otac zaboravi popiti terapiju ili kada dođe noć, a tišina postane glasnija od svega.

Telefonski poziv ne može podići s kreveta niti zagrijati kuću”, poručuje stanovnik Vogošće. Dodaje: „U dva sata iza ponoći nosili smo komšiju koji je dobio moždani udar.

Nije imao ko drugi. Djeca su mu u Americi, daleko, ne mogu ni doći. Da mi nismo čuli buku i telefon u pola noći, ko zna šta bi bilo.

Takvih je ovdje sve više ljudi sami, bolesni, a noć je najteža.“ Društvo o ovome rijetko govori glasno.

Sistem je slab, domovi za stare preskupi ili nedostupni, a institucionalna briga često nedovoljna. U zemlji u kojoj mladi masovno odlaze, starenje postaje kolektivni problem, a ne samo porodična priča.

Ostaje i moralna dilema koja muči i djecu vani i roditelje kod kuće: da li je ispravno otići radi boljeg života, a ostaviti stare roditelje same? Roditelji često kažu: „Samo vi idite, snaći ćemo se.“

Ali godine pokažu da snalaženje ima granice. Bosna i Hercegovina danas ima generaciju roditelja koji su između ponosa i tuge ponosni što su im djeca uspjela, a tužni jer starost dočekuju sami.

To je tiha realnost koju ne vide statistike, ali je osjećaju skoro svaka ulica i svako selo. Pitanje više nije hoće li djeca otići, ona su već otišla.

Pravo pitanje je: hoće li društvo naći način da ne ostavi roditelje same?

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE
Preuzmite mobilnu aplikaciju 072info za Android: KLIKNI OVDJE
Preuzmite mobilnu aplikaciju 072info za iOS: KLIKNI OVDJE