Sandro sa pet godina iz BiH došao kao izbjeglica u SAD, deportovali ga nakon 30 godina

Sandro Silajdžić u Ameriku je došao s pet godina, kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. U Zagrebu, u kojem je prije deportacije bio samo jednom u životu, i to svega dva dana, pokazivao mi je rodni list, pasoš, rješenje o deportaciji i druge dokumente, pripovijedajući priču koja počinje u ratom zahvaćenoj Bosni.

Nastavlja se kroz čitav život proveden u Sjedinjenim Američkim Državama, teroristički napad 11. septembra 2001. godine, burzovni slom 2008., dolazak Donalda Trumpa na vlast, zatvaranje, pa sve do deportacije u Hrvatsku – zemlju koje se gotovo uopće ne sjeća i u kojoj je prepušten kafkijanskom administrativnom limbu, piše novinarka Večernjeg lista.

Vapaj za pomoć na društvenim mrežama

„Pozdrav svima, upravo sam se doselio u Zagreb iz Amerike. Zbog deportacije trebam pomoć, nikad nisam živio u Zagrebu i ne poznajem nikoga ovdje. Pokušavam pronaći smještaj, posao i srediti dokumente. Imam samo hrvatski pasoš.“

Te riječi, objavljene u jednoj Facebook grupi, odmah su mi privukle pažnju.

Deportacija kao osobna sudbina

Posljednjih mjeseci intenzivno sam pratila djelovanje sada već notorne američke imigracione službe ICE u različitim gradovima SAD-a, ali sam prvi put čula za osobu koja je pritvorena i deportirana u Hrvatsku. Nakon što sam se uvjerila da je riječ o stvarnoj osobi, Sandru Silajdžiću, koji je do nedavno živio u Detroitu, pitala sam ga je li spreman govoriti o svom iskustvu za novine.

Susret u Zagrebu

Komunikaciju smo nastavili putem WhatsAppa, na kojem i dalje koristi američki broj, uz nasmijani selfi snimljen pored okeana. Sedam hiljada kilometara od Sandrovog doma, već narednog dana, na klupi na Iblerovom trgu u Zagrebu, dočekao me smiren i dostojanstven mladić s kovertom punom dokumenata.

Ponovo mi je pokazivao rodni list, pasoš i rješenje o deportaciji, iznoseći svoju životnu priču – od rata u Bosni, preko života u SAD-u, globalnih prekretnica poput 11. septembra i finansijske krize, do zatvora i konačne deportacije u zemlju koju jedva poznaje i u kojoj se sada pokušava snaći unutar složenog administrativnog sistema.

Deportovan sam iz Amerike. Prema novom zakonu, ako si ikada imao problema sa zakonom ili dokumentima, a izađeš iz Amerike, pri povratku te mogu staviti u proces deportacije. Moj slučaj je sljedeći: u SAD sam došao kao petogodišnjak, izbjeglica iz BiH. U srednjoj školi jednom su me zaustavili policajci, a kod sebe sam imao vrećicu marihuane. Osuđen sam na uvjetnu kaznu 2007. godine. Nakon isteka kazne život mi je nastavio teći normalno. Imao sam zelenu kartu, svi dokumenti su mi bili važeći, nakon srednje škole pronašao sam posao, s vremenom sam u njemu napredovao… Dolaskom Donalda Trumpa na vlast, taj detalj iz mladosti odjednom je postao ogroman problem.

Prije desetak godina prijatelj me pozvao da idemo na nekoliko dana odmora u Kostariku. Kada smo se vratili u Ameriku, agent na aerodromu počeo me ispitivati: „Jesi li ikada bio u zatvoru? Jesi li ikada kažnjavan?“ Rekao sam da jesam, davno, prije više od 15 godina. Pitali su me jesam li ikada bio na imigracijskom sudu. Rekao sam da nisam, jer se nije radilo o opasnoj situaciji, nego o uvjetnoj kazni iz mladosti. Međutim, agent je rekao da će me, za svaki slučaj, poslati pred imigracijskog sudiju da on odluči šta dalje. To je bilo 2014. godine. Od tada sam se svake godine, dok se sudski postupak ne završi, morao javljati na aerodrom kako bi mi produžili privremene dokumente. U to vrijeme nisam imao advokata. Mislio sam – govorim engleski, poznajem njihov sistem, izaći ću pred sudiju i reći da je sve ovo besmisleno i da me agenti na aerodromu samo maltretiraju. Tada još nije bilo naznaka da bi nešto moglo poći po zlu.

U Ameriku ste došli kao dijete, izbjeglica iz Bosne, ali s hrvatskim državljanstvom?

Tako je. Rođen sam u Derventi 1989. godine. Gotovo cijeli rat proveli smo u BiH, a posljednju godinu u Makarskoj. Majka mi je pričala da smo bili u kampu kojim je upravljala Hrvatska vojska i da su joj tamo neki vojnici UN-a rekli da postoji crkveni program preko kojeg su ljudi dobijali izbjeglički status u Americi. Izvadila mi je hrvatsku domovnicu, obavila proceduru i na toj osnovi smo u decembru 1995. došli u SAD. Prvo smo otišli u Dayton. Tamo nam je jedna crkva osigurala smještaj i osnovnu podršku. Ja sam krenuo u školu, učio engleski, a majka i baka su pokušavale pronaći posao. Nakon dvije godine majka je čula da u Michiganu ima mnogo naših ljudi pa smo se preselili u Trenton, predgrađe Detroita. Tek tada smo počeli pravi život.

Nakon srednje škole počeo sam raditi za jednu kamionsku kompaniju kao dispečer i broker. Pronalazio sam terete za kamione – autodijelove, hranu, sve što stane u prikolicu. To sam davao našim vozačima ili prodavao drugim kompanijama. Dobro smo živjeli, imali smo sve. Imali smo i kuću, ali 2008. godine desila se velika bankarska kriza. Povećane su kamate i majka je izgubila kuću pa smo se preselili u stan. Majka mi je umrla 2018., a baka 2004. godine. Obje su imale rak. Sada sam sam. Nemam braće ni sestara. Imao sam mnogo prijatelja u Americi, radio sam, imao dom… sve sam izgubio.

Jeste li se ikada bojali da biste mogli završiti u imigracijskom pritvoru?

Ne, jer sam imao sve potrebne dokumente. Znao sam da postoji taj „manji prekršaj“ iz mladosti, ali u Americi se u međuvremenu mnogo toga promijenilo – marihuana je sada legalna i prodaje se u prodavnicama. Kada sam bio u srednjoj školi, nije bilo problema ako imaš do 30 grama, ali ja sam imao 36 grama. Zbog tih šest grama viška ispalo je da sam prekršio federalni zakon. Sudija mi je objasnio da je sve iznad 30 grama isto kao da si imao 300 ili 3000 grama, ali mu je bilo jasno da nisam kriminalac i dao mi je samo uvjetnu kaznu. Kada je ona istekla, nastavio sam normalan život, plaćao poreze…

Nakon zaustavljanja na aerodromu 2014. godine, prije svakog putovanja bih nazvao graničnu policiju i pitao: „Mogu li napustiti zemlju?“ Oni bi rekli: „Možeš, samo neka ti potpišu uvjetni ulazak kada se vratiš.“ To je bio proces od petnaestak minuta – potpišu dokument, udare pečat i dobro došao kući.

Kada su se stvari promijenile?

Kada je Donald Trump ponovo postao predsjednik u januaru 2025. godine. Moj jednogodišnji dokument isticao je 1. maja. Tog dana sam, prije posla, otišao na aerodrom da produžim dokumente i tada su me uhapsili. Cijeli dan su me držali u međunarodnom dijelu aerodroma, onom za imigrante, a navečer su me smjestili u ćeliju. Ujutro su rekli: „Dobili smo poziv od ICE-a da te zadržimo. Naš nadređeni te je htio pustiti, govorili smo im da ne vidimo problem, ali šefovi u ICE-u su insistirali da te zadržimo i odvedemo u pritvor.“

To su vam rekli granični policajci?

Da. To su dvije odvojene agencije. Granična kontrola, koja je cijelo vrijeme bila zadužena za moje dokumente, htjela me pustiti. Međutim, ICE je insistirao da me odvedu u Youngstown, u okružni zatvor u Ohiju. Tamo je ponovo pokrenut moj slučaj, iako sam skoro cijeli život proveo u Michiganu. Odveli su me na imigracijski sud u Clevelandu, kod potpuno novog sudije, koji mi je odbio odrediti kauciju jer sam kao tinejdžer imao krivičnu prijavu. Drugi razlog bio je to što sam napuštao zemlju. Po novim pravilima, ako i nakratko izađeš iz SAD-a, više se ne smatraš stalnim stanovnikom nego strancem koji se vraća, i s tobom mogu raditi šta žele.

Šta je to značilo za vaš slučaj?

Značilo je da cijelu pravnu borbu moram voditi iz zatvora, bez pravog kontakta s vanjskim svijetom i bez pravnih savjeta koje bih mogao dobiti na slobodi. Ukupno su me držali osam i po mjeseci. Mjesec i po u Ohiju, u okružnom zatvoru, gdje su zajedno bili Amerikanci, imigranti i kriminalci. Zatim su me 15. juna avionom vratili u Michigan, u novi detencijski centar za osobe koje hapsi ICE. Bio sam tamo od 16. juna do 7. januara ove godine.

Kako biste uporedili uslove i tretman u ta dva objekta?

U okružnom zatvoru je bilo užasno. Bilo je ovisnika, kriminalaca, stalnih tuča, droga se unosila u zatvor. Hrana je bila jako loša. Imao sam mogućnost kupiti dodatnu hranu i kredit za telefon zahvaljujući novcu koji su mi slali prijatelji, ali sam ipak izgubio 11 kilograma za mjesec i po. Bilo je hladno, a noću se teško disalo zbog loše ventilacije. Bio je to pakao.

U detencijskom centru ICE-a bilo je drugačije. Tamo su bili samo imigranti. Nije bilo droga, bilo je čistije, ali je i dalje bio zatvor. Dvaput dnevno sam mogao izaći u dvorište. Hrana je uglavnom bila latinoamerička. Uslovi su bili podnošljiviji.

Kakvi su bili čuvari u ICE-ovom centru?

Većina su bili novi zaposlenici koji su ranije radili u Walmartu ili lokalnim prodavnicama. Odnosili su se prema nama s poštovanjem jer su znali da nismo kriminalci. Često su govorili: „Ne tretiramo vas kao kriminalce jer to niste, vi ste samo zadržani.“ To je bila velika razlika u odnosu na okružni zatvor, gdje nosiš narandžasto odijelo i svi te tretiraju kao kriminalca.

Cijeli život ste proveli u Americi. Kako to da nemate državljanstvo?

U SAD smo došli 1995. godine. Nakon pet godina možeš aplicirati za državljanstvo. Majka i ja smo došli u imigracijski centar 11. septembra 2001. u osam ujutro da započnemo taj proces. Tog istog dana dogodio se teroristički napad. Zgrada je zatvorena i od tada smo stalno bili u nekom procesu. Bili smo vrlo blizu završetka, ali je majka umrla 2018. godine i sve je stalo. Onda su došli COVID-19 i novi problemi. Imao sam zelenu kartu i hrvatski pasoš i činilo se da je to dovoljno – sve dok nisam došao na aerodrom po produženje dokumenata.

Kako danas gledate na sve to?

Sada sam u svojevrsnom limbu. Pokušavam pronaći posao, smještaj, pokrenuti iznova život. Zahvalan sam što sam mentalno jak i što još imam volju boriti se. Sve što želim je normalno živjeti i raditi.