Izmjene zakona u RS-u: Ko će dobiti imovinu Bošnjaka?

Nakon što se imovina godinama oduzimala od države Bosne i Hercegovine i od privatnih lica na području RS-a putem entitetskog Zakona o katastru, praksa se sada dodatno produbljuje izmjenama Zakona o nepokretnostima, kojima bi entitet oduzetu imovinu mogao dodijeliti trećim licima, fizičkim ili pravnim, u skladu sa vlastitim interesima, piše Stav.

Izmjenama zakona predviđeno je da se, pored osnivanja prava građenja u korist ugroženog stanovništva, pravo građenja bez naknade može osnovati i radi rješavanja stambenih pitanja porodica poginulih boraca, ratnih vojnih invalida, porodica sa četvoro i više djece, mladih bračnih parova do 35 godina i samohranih roditelja prilikom sticanja prava svojine na prvoj nepokretnosti.

Posljednjih nekoliko godina, paralelno sa zaoštravanjem političkih odnosa u Bosni i Hercegovini, najveća tačka sporenja upravo je pitanje imovine.

Novoizabrani predsjednik RS-a Siniša Karan vrlo brzo nakon stupanja na dužnost izjavio je da je “crvena linija” za stranke iz manjeg bh. entiteta upravo pitanje državne imovine. Takva pozicija nije slučajna. Iz entiteta dobro znaju da RS nema obilježja države, te da sukcesijom i principom kontinuiteta državna imovina pripada Bosni i Hercegovini.

Sporazum o sukcesiji potvrđuje vlasništvo Bosne i Hercegovine nad državnom imovinom još iz perioda bivše Jugoslavije, budući da je BiH subjekt međunarodnog prava. To obuhvata imovinu knjiženu kao SFRJ, imovinu raznih zadruga i udruženja, kao i onu koja je kasnije transformisana u imovinu javnih preduzeća.

Pitanje državne imovine toliko je značajno da je Ured visokog predstavnika još 2005. godine nametnuo Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, uz kasnije dopune u skladu sa odlukama Ustavnog suda BiH.

Državna imovina obuhvata svu nepokretnu imovinu koja pripada Bosni i Hercegovini na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije iz 2001. godine, koji su potpisale BiH, Hrvatska, Sjeverna Makedonija, Slovenija i tadašnja Savezna Republika Jugoslavija.

Nepokretna imovina BiH jeste i ona kojom je do 31. decembra 1991. godine raspolagala Socijalistička Republika BiH.

Ustavni sud BiH je utvrdio da su poljoprivredno zemljište, rijeke, šume i šumsko zemljište također državna imovina, što je OHR ugradio u Zakon o zabrani raspolaganja.

Zabrana ostaje na snazi sve dok se na državnom nivou ne donese zakon kojim će se urediti pravo vlasništva i upravljanja državnom imovinom, ili dok visoki predstavnik ne odluči drugačije.

Javna je tajna da je veliki broj čestica nepokretnosti, posebno onih bez nasljednika, postao imovina manjeg bh. entiteta.

Vlasti RS-a sistematski preknjižavaju imovinu bez nasljednika ili onu za koju se ne plaća porez, koristeći administrativne mehanizme Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove.

Na sjednici održanoj krajem prošle godine Narodna skupština RS-a usvojila je izmjene Zakona o stvarnim pravima, kojima se dodatno proširuje mogućnost dodjele tuđe imovine, uključujući i pravo građenja bez naknade na zemljištu neriješenog vlasničkog statusa.

To je izazvalo protivljenje Kluba delegata bošnjačkog naroda u Vijeću naroda RS-a, koji su pokrenuli pitanje povrede vitalnog nacionalnog interesa pred entitetskim Ustavnim sudom. Klub smatra da su izmjene diskriminatorne i da određene kategorije civilnih žrtava i neratnih invalida dovode u neravnopravan položaj.

Povratnici već godinama upozoravaju na proces tzv. “usklađivanja imovine”, kroz koji se privatne parcele preknjižavaju na entitet. Rješenja se nerijetko donose na način koji onemogućava efikasnu žalbu.

Preostaje im samo da osporavaju veličinu oduzete parcele i pokreću dugotrajne sporove pred entitetskim sudovima.

Radi se i o procesu uspostavljanja nove evidencije vlasništva nad nekretninama, pri čemu se na lokalnom nivou organizuju javna izlaganja. Vlasnici su dužni da se pojave sa kompletnom dokumentacijom kojom dokazuju svoje pravo vlasništva.

Paradoks je očigledan: građani koji su upisani kao posjednici u katastru, ali čije su nekretnine u zemljišnim knjigama vođene kao društvena svojina, suočavaju se sa preknjižavanjem te imovine na entitet.

Tu dolazi do spoja državne i privatne imovine. Društvena svojina jeste državna svojina Bosne i Hercegovine, dok privatna imovina mora ostati vlasništvo onih koji za to imaju pravni osnov.

Problem je u tome što mnogi vlasnici uopšte nisu informisani da se o njihovoj imovini vodi postupak. Nasljednici koji žive u inostranstvu često nemaju načina da saznaju da je pokrenuto izlaganje njihove imovine. U takvim situacijama imovina se bez otpora preknjižava na entitet. Isto vrijedi i za porodice čiji su svi članovi ubijeni.

Izmjene Zakona o stvarnim pravima predstavljaju nastavak primjene Zakona o katastru RS-a. Nakon što su Bošnjaci sa teritorije današnjeg RS-a protjerani, sada se pokušava trajno preoblikovati i vlasnička struktura tog prostora.

Najproblematičnije je kada se pravo građenja bez naknade omogućava i za one jedinice vlasništva čiji status nikada nije konačno riješen.

U suštini, zakonima u RS-u otvara se prostor da imovina Bošnjaka bude dodijeljena trećim licima, uključujući i članove porodica poginulih boraca ili ratne vojne invalide pripadnika Vojske RS-a, čiji je politički i vojni vrh pravosnažno presuđen za genocid.

Iz Sarajeva, o ovom pitanju gotovo da nema reakcije.

RS sistematski radi na uspostavljanju kontrole nad imovinom, stvarajući faktičke elemente državnosti što dugoročno mijenja vlasničku i demografsku strukturu prostora.

Jedino rješenje bilo bi donošenje zakona na državnom nivou koji bi se bavio revizijom prava upisa vlasništva u zemljišne knjige. Iako vjerovatno dugotrajan, taj bi proces vratio stvarnim vlasnicima, državi ili pojedincima, ono što je uvijek i bilo njihovo, piše Stav.