Švicarski sat sa bosanskim mehanizmom: Zašto nam se žuri, a uvijek kasnimo?

Hajde da odmah na početku stanemo u kraj svakoj nedoumici. S tvojim mentalitetom, dragi moj Bosanac, nema apsolutno ništa pogrešno. Tvoj DNK nije “feleričan”, tvoja krvna zrnca nisu posvađana sa civilizacijom, i tvoj mozak nije programiran na autodestrukciju.

Ali, upravo to – ta tvoja savršena prilagodljivost – razlog je zašto nismo, i zadugo nećemo biti, Švicarska.

Šta je zapravo Švicarska? Banke, čokolade i satovi? Ne. Švicarska nije država u onom smislu kako mi doživljavamo državu – kao neprijatelja koji nam uzima porez. Švicarska je prešutni, nevidljivi dogovor devet miliona ljudi da će stati na crvenom svjetlu u tri ujutro, čak i kada kilometrima unaokolo nema ni žive duše, a kamoli policije.

Kod nas taj dogovor ne postoji. Mi živimo u trajnoj krizi “Šredingerovog građanina”. Mačkoljupci će znati o čemu pričam.

Naš čovjek pati od teške kognitivne disonance. S jedne strane, lokalna politika i mediji ga bombarduju tezama da je ljen, da je “balkanski primitivan” i da mu treba čvrsta ruka. S druge strane, taj isti čovjek gleda svog rođaka, istog onog s kojim je krao komšijske trešnje u mahali, kako odlazi u Cirih ili Geteborg i u roku od pola godine postaje kičma švicarske preciznosti ili švedske inovativnosti.

Dakle, nije do tebe. Do ambijenta je. Ovdje si hajduk, tamo si gospodin. Tamo si mali točkić u masivnom sistemu, ovdje si kamenčić u cipeli istog. Taj paradoks je naš najveći teret, ali i naš jedini alibi.

Kad smo kod paradoksa: Paradoks Graničnog Prelaza

Jeste li ikad analizirali onu Koperfildsku magiju koja se dešava na graničnom prelazu Gradiška ili Bijača? Transformacija dok trepneš. Isti onaj vozač koji je kroz Bosnu “sjekao” krivine, preticao na punoj i parkirao na trotoar “samo da tetki odnese lijek”, onog trenutka kada ugleda tablu “Republika Slovenija” ili “Bundesrepublik Deutschland”, doživljava prosvjetljenje.

Pojas se veže, brzina se spušta na propisanu, žmigavac se daje i za ulazak u garažu. Šta se promijenilo? Čovjek je isti. Nije mu u međuvremenu narastao frontalni korteks. Lijepi strah.

Mi, nažalost, ne poštujemo autoritet sistema. Mi bolan bez sile ni zakon ne zarezujemo. U Minhenu si uzoran građanin ne zato što si odjednom shvatio ljepotu reda, već zato što znaš da je kazna za tvoj balkanski “manevar” 500 eura i da nema tog  rođe koji će ti je stornirati. Tamo red nije izbor, tamo je red neumoljiva matematika.

Kod nas? Kod nas je zakon poligonska prepreka koju treba zaobići. “Snalažljivost” je naša najcijenjenija vrlina. “Ihhh što se onaj dobro snašo” kažemo a slina nam igra u uglu usana, jer i mi bi samo da umijemo. Ko završi preko veze – taj je “car”. Ko ima pameti u glavi i njom se pošteno služi na njega gledamo ko’ na glavatu društvenu anomaliju. Mi smo društvo koje se divi onome ko prevari sistem, a ismijava onoga ko ga poštuje.

Luksuzan stan u ruiniranom haustoru

Nigdje se naša šizofrenija ne vidi bolje nego u našim zgradama. Uđite u bilo koji stan s vrha Bosne na dno Hercegovine. Unutra – apoteka. Italijanska keramika, spušteni stropovi, LED rasvjeta, sve miriše na omekšivač. Privatni raj.

A onda izađite u haustor.

Pregorene sijalice, zidovi ispisani imenima lokalnih navijačkih grupa, smeće pored kontejnera jer je nekome bilo mrsko napraviti još dva koraka. Zašto? Zato što naš pojam odgovornosti umire na našem otiraču.

Sve što je “moje” čuvam kao oči u glavi. Sve što je “zajedničko” – to je ničije, to je tuđe, to je meta za iživljavanje. Mi nismo društvo građana; mi smo skupina privatnih posjednika koji su prisiljeni dijeliti isti hodnik. Švicarac čisti snijeg ispred zgrade jer zna da je to produžetak njegovog doma. Bosanac čeka da to uradi “neko iz općine”, dok u „brendiranim“ papučama psuje državu jer se okliznuo.

Cijena normalnosti: Jesmo li spremni na dosadu?

Svi mi deklarativno želimo Švedsku. Želimo njihov standard, njihove bolnice, njihove puteve. Ali, ruku na srce, da li smo spremni na švedski život?

Švedska je, za naš temperament, smrtno dosadna. Tamo nema “hajde bolan, riješit ćemo”. Tamo nema “znam ja čovjeka”. Tamo nema kahve u podne dok si na poslu. Tamo nema parkiranja na mjestu za invalide “samo minut”.

Red je skup. U našem društvu on se plaća u apoenima ega. On košta naše potrebe da budemo iznad pravila. Mi bismo htjeli švicarske plate, ali da zadržimo bosansku “ležernost” u tumačenju propisa. E pa, ne može, jarane. To je onaj ključni društveni dogovor koji nikad nismo potpisali.

Država ne počinje u zgradi Parlamenta. Država počinje tamo gdje prestaje tvoj ego.

Nismo mi loši ljudi. Naprotiv, kad zagusti, kad su poplave, kad treba skupiti pare za bolesno dijete, mi smo najbolji ljudi na svijetu. Imamo srce veliko k’o Rusija sa neistraženim djelovima Sibira. Ali nemamo sistem k’o Švicarska, jer sistem ne prave emocije, nego disciplina.

Red nije kazna. Red je sloboda da ne moraš razmišljati hoće li te neko pregaziti na pješačkom, hoće li doktor tražiti kovertu ili hoće li dijete upisati školu bez štele. To je sloboda od neizvjesnosti.

Postat ćemo “normalna” država ne onog dana kad uđemo u EU, i ne onog dana kad se promijeni vlast. Postat ćemo normalni onog jutra kad nam papirić bačen u parku počne smetati jednako kao papirić bačen na tepih u našem dnevnom boravku.

Do tada, ostajemo šampioni u individualnim sportovima, a vječiti gubitnici u kolektivnom.

Pitanje za kraj:

Jeste li spremni da vas prvi komšija, s kojim pijete kafu, prijavi inspekciji jer niste pravilno razvrstali smeće, i da mu vi na tome ne zamjerite jer znate da je u pravu?

Ali iskreno?

ST