Intervju | Prof. dr. Šaćir Filandra: Bosna će pripasti onima koji je vole

Profesor Šaćir Filandra poziva bosanskohercegovačku politiku i javnost na zaokret iz pasivne u aktivnu poziciju, poručujući: “Dosta je kukanja”.

U intervjuu govori o svojoj novoj knjizi “Moj zavičaj”, čiji su protagonisti ličnosti koje su, uprkos nemogućem, stvarale djela koja pamte generacije, osvrćući se na aktuelni trenutak u Bosni i Hercegovini i šaljući poruke koje nastoje probuditi društvo iz letargije i potaknuti preuzimanje inicijative.

Kroz spoj filozofije historije, političke analize i ličnog iskustva, Filandra otvara ključna pitanja identiteta, državnosti i političke odgovornosti.

Posebno naglašava potrebu za novom političkom kulturom, uz uvjerenje da budućnost zemlje zavisi prije svega od onih koji su spremni da je grade.

Filandra: Knjiga je pisana u prvom licu i iz obzora teorije socijalnog konstruktivizma.

Njeno, tj. moje razumijevanje povijesti negdje je između Hegela i Marxa, smatram, i u knjizi ilustriram, da je razvoj povijesti, društva i političke svijesti prije svega djelo velikih ljudi, istaknutih pojedinaca, vizionara, onih hrabrih pojedinaca koji uvijek prekoračuju granice postojećeg.

Povijest je djelo ljudi, učinak njihovih vizija, ideja i ambicija, ona je uvijek otvoren horizont mogućnosti, prostor naše imaginacije, ona čeka da je gradimo, bez straha i determinizma.

Naravno, djelovanje takvih pojedinaca dijalektički je posredovano društvenim i historijskim determinanama, u tom smislu knjiga odiše optimizmom, samopouzdanjem i aktivizmom.

Ona poziva ne na puku liderizaciju politike ali akcentira subjektivni moment u društvu i politici, vjeru u čovjeka i njegovu spremnost da gradi svijet, upravo na one vrijednosti koje nam trenutno nedostaju.

Na tragu biografskom obratu u novijem američkom pristupu ovakvim i sličnim temama u knjizi donosim političke biografije jednog broja ljudi rođenih u mom zavičaju ali životno i profesionalno ostvarenih u najširim svjetskim okvirima posljednja tri stoljeća.

Filandra: Kako živimo u globaliziranom svijetu i postmodernoj epohi kraja velikih naracija tako je ono krajnje malo, pojedinačno, marginalno i subjektivno i za mene postalo važno.

Moj zavičaj je moj zagrljaj, mjesto gdje sam prvi put vidio sunce u oku, to je autentično i neponovljivo iskustvo za svakog čovjeka pojedinačno i svatko od nas to iskustvo ima.

A moj fizički zavičaj je mediteranski dio juga Bosne, mali prostor između Ljubuškog, Mostara i Stoca, oivičen paleolitskom pećinom Badanj i antičkim gradom Daorsonom kod Stoca, rimskom Naronom u Gabeli, zatim duhovištima tekije u Blagaju, ukazanja Gospe u Međugorju i pravoslavnim manastirom u Žitomisliću.

U knjizi se bavim odnosom regionalnog i nacionalnog identiteta, decentriranjem današnjjih higijeniziranih identiteta, kategorijom “hercegovinstva” i njenom instrumentalizacijom, pitanjem kako je Bosna dobila ime “Bosna i Hercegovina”, konzevrativizmom naših ljudi, odnosom Osmanlija i Bosne, ruskim utjecajem na našim prostorima, stvaranjem i razaranjem Jugoslavije, razlozima dugog komunističkog neuvažavanj Muslimana / Bošnjaka i čitavim nizom sličnih tema i pitanja koji suodređuju moj intelektualni i duhovni zavičaj.

Knjiga je pisana s bosanskog nacionalnog i političkog stajališta te obiluje mnoštvom inovativnih i provokativnih stavova i analiza u odnosu na dosadašnje dominantno jugoslavenske perspektive bosanskoga samorazumijevanja.

Knjiga ne podilazi čitaocu, dosadašnja čitanja vrlo su pozitivna, nakana joj je da provocira kritičko preispitivanje ustaljenih pogleda.

Filandra: Ovo nije knjiga o Hercegovini, da ne bude zabune, ali jeste o Hercegovcima u Svijetu.

Iz toga malog parčeta zemlje političku i kulturnu pozornicu između Beča, Moskve i Istanbula posljednja tri stoljeća uveliko su oblikovali, po mome izboru: Mihajilo Miloradović i grof Mihail Andrejević Miloradović, grof Sava Vladislavić, Ahmed-paša Džezzar, Hadži-beg Mehmed Rizvanbegović, Ali-paša Rizvanbegović, fra Rafo Barišić, muftija Mustafa Sidki ef. Karabeg, don Ivan Musić, Mustafa Golubić, Muhamed Mehmedbašić, Asim Behmen, Dimitrije Mitrinović, Šerif Arnautović, Salih Baljić, Šefkija Behmen, Salim Ćerić, Alija Isaković, Esad Ćimić, Gojko Đogo, Nijaz Duraković, fra Jozo Zovko, Omer Behmen i Rusmir Mahmutćehajić.

U knjizi su zastupljeni, uvjetno rečeno, i “lijevi” i “desni”, osobe različitih vjerskih i etničkih afilijacija, mnogi od njih su nepoznati ili nedovoljno valorizirani.

Njihove biografije, najčešće date u komparativnoj vizuri, samo su referencijalna osnova za razmatranje općih političkih i društvenih pitanja datog razdoblja, i to na način da se uvijek ta rješenja dovode u kontekst suvremenosti.

Filandra: Taj prostor ima krajnje specifične geofizičke osobine, posebno istočna Hercegovina obliluje jedinstvenim susretima kamena, sunca, brda i perspektiva.

Ispred svoje kuće, recimo, imam pogled na sve strane svijeta u duljini od nekoliko desetina kilometara, ta zagledanost u daljinu kao i u zvjezdano nebo zimi pri mjesečini, bar su oblikovali moje djetinjstvo, a vjerujem da je tako i sa ostalim ljudima dole rođenim.

Nigdje nije nebo lijepo kao dole, i ta njegova misterija po mome osjećanju ključna je za oblikovanje hercegovaca.

Svi likovi moje knjige su prometejski, buntovni, nesalomljivi, inventivni, avanturistički nastrojeni, većina ih nije dio “službenih” kultura sjećanja, mnogi su okusili zatvore, a skoro svi su postali književni likovi.

Sada je taj prostor demografski ispražnjen i velika je šteta što se tu ne rađaju djeca u dovoljnom broju.

Njihova ključna osobina je zagledanost u Svijet kao cjelinu i orijentiranost na opće Dobro.

Filandra: To su uglavnom poduzetni i intelektualno obdareni ljudi.

Vođeni su maštom, idejama, idealima, vizijama, akteri moje knjige nisu sitnosopstvenički mentaliteti, njihovi dometi nisu osobna namještenja, sitne koristi, egoizam i to generalno smatram karakternom osobinom ljudi iz tog dijela naše zemlje.

Istovremeno, i to je o no što je kod njih loše, ti “svjetski ljudi”, “gospoda”, kolokvijalno govoreći “frajeri” veliki su egoisti i ne znaju sistemski djelovati.

Da bi se to desilo potreban je intenzivniji civilizacijski i društveni razvoj, a to nam baš zadnjih decenija nedostaje.

Filandra: Generalno govoreći etnopolitički velikonacionalni projekti u ovom dijelu Evrope još nisu splasnuli.

Nova politička kultura, koja bi i Bosnu oslobodila paternalističkih posezanja iz susjedstva, gradi se obrazovanjem i neprestanim pregovaranjem.

Bez obzira kakva Evropa danas bila i šta mi o njoj mislili, ona je i danas najuređeniji i najhumaniji dio svijeta, te je zajednička evropska orijentacija jedini izlaz iz postojećeg stanja.

Naravno, to važi za politike kojima je čovjek u središtu, a naše još nisu takve, samo postavljanje međusobih i regionalnih odnosa na tim demokratskim i civilizacijskim načelim omogućava i Bosni samostalno samodefiniranje, vjerujem u ovakavu budućnost.

Filandra: Ako današnju Bosnu i Hercegovinu posmatramo u njenoj hiljadugodišnjoj dijahronijskoj ravni činjenica je da njen državni status nikada nije bio bolji.

Istina, ona nema dovoljnu emocionalnu legitimaciju i njeno društvo je u lošem stanju, ne vjerujem u postojanje pojedinačnih aktera koji to stanje mogu brzo i kvalitetno promijeniti.

Ne živimo u doba revolucija.

Pretpostavka dolaženja do konsenzusa naših etnopolitičkih i građanskih aktera je uspostava međusobnog povjerenja i orijentiranost na opće dobro pojedinačnih ljudi kao takvih.

Povjerenje je pretpostavka održivih dogovora, a na njemu se ne radi.

Tu vidim veći prostor za angažman civilnog društva i njegovih organizacija, akademske zajednice i vjerskih institucija.

Kako su političke stranke prilično kompromitirane u ovom pitanju, mislim da bi, za početak, veću šansu trebalo dati poslovnoj zajednici, pragmatizmu i racionalizmu ljudi koji stvaraju novu vrijednost i od čijih poreza na kraju svi živimo.

Uvjeren sam da bi se ti ljudi, s onu stranu emocija i mitova, oko svega bolje složili od drugih društvenih aktera, tako da bih osobno njih preferirao, svijestan dosega ekonomizma u politici.

Broj političkih subjekata koji pretvaraju politiku u biznis lahko se može riješiti povećanjem izbornog cenzusa na najmanje 5% te istovremenim održavanjem lokalnih i općih izbora.

To bi bio samo jedan prijedlog, ne vidim inicijativa u tom pravcu.

Treba ići u susret tim političkim centrima u okruženju, a ne samo postavljat se kao objekt njihovih politika i paternalističkih zahvata.

Kada je Vijeće ministara BiH imalo zajedničku sjednicu sa vladama Srbije i Hrvatske?

Nisam čuo da smo Mi takve sjednice tražili a da su nas ti partneri odbili.

Moramo se nametnuti i ponašati kao država, međunarodna zajednica, ma šta ona danas bila, takav pravac djelovanja sigurno bi podržala.

Kako sada stvari stoje, a procijenjujući iz važnog demografskog aspekta, Bosna će biti onoga ko je voli i ko fizički ostane u joj.

To je rubna, heretička zemlja i tako će i ostati, mi volimo to nepripadanje.

Kako je ovo, istovremeno, bogata i primamljiva zemlja ne treba se brinuti za njenu budućnost.