NEĆU ŠUTJETI: Pozivi na rušenje džamija nisu politika – to je mržnja

Ne mogu i neću ostati nijem na vijesti da politički akteri u Švedskoj pozivaju na rušenje džamija. To nije „mišljenje“. To nije „politički stav“. To je otvoreni govor mržnje i direktan napad na dostojanstvo, sigurnost i pravo ljudi da budu ono što jesu.

Kao neko ko dolazi iz naroda koji je preživio progon, logore i genocid, ovakve poruke ne mogu posmatrati ravnodušno. Znam kako počinje. Počinje riječima, etiketiranjem, dehumanizacijom. Počinje pričama da je neka zajednica „problem“, da njeni simboli „smetaju“, da njihova vjera „nije poželjna“. A historija nas je naučila kako takve priče završavaju.

Posebno me pogađa što se kao meta koristi bošnjački džemat u Örebru. To nisu apstraktni „drugi“. To su ljudi. Porodice. Djeca. Ljudi koji su možda upravo od takvih ideologija pobjegli, tražeći sigurnost i mir. I sada ponovo slušaju kako neko legitimno raspravlja o rušenju njihovih bogomolja. Kakvu poruku im time šaljemo? Da nikada nisu dovoljno sigurni? Da uvijek mogu postati meta?

Zbog toga osjećam i ličnu obavezu da ne ostanem samo na riječima. U narednom periodu posjetit ću ovaj džemat u Örebru i razgovarati sa glavnim imamom i članovima zajednice. Želim im pružiti podršku, saslušati ih i jasno pokazati da nisu sami. U vremenima kada se pokušava širiti strah, naša je dužnost da budemo prisutni, solidarni i glasni.

Ovo nije samo problem muslimana. Ovo je problem svakog društva koje želi sebe nazvati demokratskim. Jer ako danas šutimo na pozive da se ruše džamije, sutra ćemo šutjeti na napade na crkve, sinagoge, ljude drugačijeg imena, porijekla ili mišljenja. Granica se pomjera svaki put kada mržnja ostane bez odgovora.

Ja odbijam prihvatiti da je ovo „nova normalnost“. Odbijam prihvatiti da politički poeni vrijede više od ljudskog dostojanstva. Odbijam šutjeti dok se pod plaštom politike širi strah.

Islamofobija nije rješenje ni za jedan problem. Ona je problem. Ona razara društva iznutra, pretvara komšije u neprijatelje i briše ono najvažnije – našu sposobnost da jedni u drugima vidimo ljude.

Zato govorim. Jasno i glasno. I zato ću doći među te ljude, stati uz njih i pokazati da solidarnost nije samo riječ.

Jer znam da šutnja nikada nije bila neutralna. Šutnja je uvijek bila na strani onih koji mrze.