Nejednak tretman pacijenata po kantonima: Jednima liječenje u Hrvatskoj, drugima ni lijek bez recepta

Zakon o zdravstvenoj zaštiti Federacije BiH formalno osigurava univerzalna prava: dostupnu zdravstvenu zaštitu, informisanost, izbor liječenja i zaštitu od diskriminacije. 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Međutim, ključna formulacija da se prava ostvaruju „u skladu sa mogućnostima sistema“ otvorila je prostor kantonima da kreiraju vlastita pravila. Razlike u participaciji, dostupnosti usluga i obimu zdravstvene zaštite dovele su do sistema u kojem građani nemaju jednaku zdravstvenu sigurnost u svim kantonima.

Liječenje u Hrvatskoj

Jedan od najkonkretnijih primjera nejednakosti su zdravstvene markice koje se u nekim kantonima uopće ne plaćaju, a u nekim su 30 KM.

Još jedan sloj nejednakosti dolazi kroz liste lijekova. Svaki kanton definiše vlastitu listu, što znači da lijek koji je u jednom kantonu besplatan, u drugom može biti djelimično pokriven, a u trećem u potpunosti na teret pacijenta. Tako pacijenti s istom dijagnozom nemaju isti tretman, ne zbog medicinskih razloga, već administrativnih granica.

Onkološki pacijenti, iako imaju prednost u odnosu na druge pacijente, nemaju jednak tretman u svim kantonima u Federaciji BiH.

– Ako ćemo krenuti od ortopedskih pomagala namijenjenih ženama operisanim od karcionama dojke, sigurno smo mi u HNK u prednosti. Zavod zdravstvenog osiguranja je ispoštovao svaki zahtjev. Sada vam je različito u svih 10 kantona što se tiče ortopedskih pomagala. Imamo 10 zavoda i 10 pravilnika, sve vam je to različito – kazala je za “Avaz” Maja Memić, predsjednica Udruženja Novi pogled iz Mostara.

S druge strane, pacijenti u HNK ne mogu otići privatno kod doktora sa zdravstvenom knjižicom, kao što je to slučaj u KS, gdje pacijenti usluge porodične medicine mogu dobiti u pojedinim privatnim poliklinikama.

Također, specifično za ovaj kanton je i to da njihovi pacijenti mogu ići na liječenje u Hrvatsku, ukoliko liječenje nije moguće obaviti u kantonu. U tom slučaju ZZO snosi troškove liječenja. Ovakvu privilegiju pacijenti u ZDK i BPK, recimo, nemaju.

Razlike nisu samo finansijske. U manjim i slabije razvijenim kantonima često nedostaju specijalisti i oprema, pa se pacijenti upućuju u veće centre poput Sarajeva ili Tuzle. Međutim, ni to nije jednostavno rješenje. Troškovi puta nisu uvijek pokriveni, a liste čekanja su duže. Tako pravo na liječenje postoji formalno, ali je u praksi teže ostvarivo.

Tretman penzionera

Čak su i penzioneri negdje potpuno oslobođeni participacije, dok drugdje moraju ispunjavati dodatne uslove ili snositi dio troškova.

– Čak su penzioneri u ZDK u težem položaju nego u drugim kantonima. Sve lijekove koji su bili u slobodnoj prodaji uz obrazloženje da je to zaustavila finansijska inspekcija u Federaciji, sada se dobijaju uz recept. A znam da u Srednjobosanskom i Tuzlanskom kantonu nije takav slučaj – kazao je Mustafa Trakić, predsjednik Saveza penzionera ZDK.

U konačnici, sistem u Federaciji BiH stvorio je situaciju u kojoj zdravstvena zaštita zavisi od adrese stanovanja. U zemlji u kojoj bi zdravlje trebalo biti univerzalno pravo, ono sve više postaje kantonalna privilegija.

Razlike u pravima djece

U nekim kantonima, poput Sarajeva, dijete automatski ostvaruje zdravstveno osiguranje preko roditelja. 

U drugim, poput Unsko-sanskog kantona, roditelji moraju dodatno plaćati kako bi djeca imala punu zdravstvenu zaštitu. Ovakva praksa dovodi u pitanje osnovni princip sistema, a to je da djeca imaju prioritet u zdravstvenoj zaštiti.