“Gladni smo i prevareni”: Zenički rudari 17 mjeseci čekaju penziju bez ijedne marke

“Gladni smo, prevareni, na rubu živaca i umorni od obećanja Vlade Federacije Bosne i Hercegovine”, poručilo je više od 40 zeničkih rudara koji čekaju svoju penziju za koju su stekli pravo još prošle godine. Iako im je u martu saopćeno da su odobrena sredstva za uplatu doprinosa, oni su još na čekanju. Veliki broj njih čak 17 mjeseci živi bez ikakvih primanja.

Prošlo je sedamnaest mjeseci otkako na njihove račune nije uplaćena ni jedna jedina marka. Razočarana, zabrinuta i izmorena lica zeničkih rudara govore više od riječi. Iako su ispunili sve uslove za penziju, radni staž im nije uplaćen još od 2009. godine. Zbog toga, Fond PIO/MIO ih u sistemu vodi pod apsurdnom etiketom: “Penzioneri na čekanju”. A život ne čeka. Kako platiti račune, kako kupiti hranu, lijekove? 

“Čekam 15 mjeseci. RVI sam, dva puta ranjavan. Moram da idem na građevinu, da prehranim porodicu. Pola nas ne plaća račune. Struju platiš, ostalo neka isključi. Tri opcije imamo: da ne damo da niko uđe u rudnik, da štrajkujemo glađu ovdje, da odemo ispred Vlade. Ovo se više ne može izdržati”, kaže Semir Čajlaković.

U svemu ih dodatno frustrira činjenica da je Vlada FBiH u martu  odobrila sredstva za uplatu doprinosa za 27 radnika koji su stekli uslove za penzionisanje u 2025. godini, a ništa se od tada nije promijenilo, odnosno novac nije doznačen. 

“Preko ministarstva smo stupali najmanje deset puta u komunikaciji i pitali smo šta je sa sredstvima?! Za par dana će biti operativna, za par dana će biti… odobrena su, a ovi ljudi ovdje nemaju ništa od toga”, ističe Nedžad Duraković, predsjednik Sindikata RMU Zenica.

Život ovih ljudi postao je nepodnošljiv i finansijski neodrživ. Neki od njih rade na crno, neki zbog zdravstvenog stanja to ne mogu. 

“Ideš od privatnika do privatnika. Radio sam od 7 do 17 sati za 50 KM. U ovim godinama i to je teško naći, a ne možete vi u kontinuitetu raditi jer bole leđa, umor itd. Stvarno je teško”, priča nam Ahmet Kobilica.

“Dva dana radim, sljedećih sedam bolujem. Ne mogu… leđa. Ja sam dva puta kičmu operisao, supruga mi je 100% sa invaliditetom, moram se brinuti, brinuti se za lijekove, raditi moram… ubija ovo psihički. Psihički ubi jer si zaradio, čitav život radio u jami… sad umjesto da se opustiš moraš raditi za dnevnicu”, kaže Munib Bulut.

Ovo je kao noćna mora, kaže jedan rudar, a sebe opisuje kao penzionisanog rudara bez penzije. I pri zdravstvenim potrebama osjećaju se poniženo jer moraju objašnjavati svoj status – kao da su oni krivci. Sistem ih ne gleda kao ljude koji su tri ili četiri decenije mukotrpno radili. Vrlo je izvjesno da će rudari sljedeće sedmice doći ispred Vlade Federacije, rok za reakciju ministarstvu dali su do petka.

“Zvat ćemo porodice, sve. Ne može se više, 17 mjeseci čekamo penziju zarađenu 40 godina. Teško je… ružno je reći nemam šta jesti… ma sve ti je rečeno. Nemaš primanja i to ti je to”, zaključuje Ramiz Batal.

Nakon izlaska iz mraka rudarske jame, penzionisane rudare dočekala je crna stvarnost u kojoj ih država svodi na socijalne slučajeve. U isto vrijeme rudari koji rade na izvlačenju širokog čela iz zeničkog rudnika zaustavili su sve radove jer im ponovo plate kasne. Sredina je maja, a platu za april nisu dobili. Ako izostane reakcija ministarstva rudarstva, bunt penzionisanih komorata sasvim je izvjestan.