LISAC KOD ZENICE VIŠE NIKAD NEĆE BITI ISTI: Do planine se nekad dolazilo pješke, danas stiže beton!

Postojala je jedna planina – Lisac, piše 072info.

Mjesto koje nije bilo za svakoga, niti se do njega dolazilo lako. Nije bilo dovoljno sjesti u automobil, upaliti motor i stići do odredišta. Do Lisca se dolazilo korakom, trudom i iskrenom željom da se osjeti priroda u njenom najčišćem obliku.

Uspon prema ovoj planini značio je više od obične šetnje. Svaki metar bio je izazov, ali i nagrada. Miris šume, zvuk tišine koju prekida samo vjetar među drvećem i osjećaj slobode koji se danas rijetko gdje može pronaći – upravo to je Lisac činilo posebnim.

Do samog srca planine, pa i do planinarskog doma, godinama se stizalo isključivo pješke. I upravo je to davalo posebnu čar ovom mjestu. Planinarski dom nije bio samo građevina među drvećem – bio je simbol zajedništva, mjesto odmora nakon napornog uspona, toplog čaja, razgovora i osjećaja da si nešto zaslužio vlastitim trudom.

Međutim, posljednjih dana među ljubiteljima prirode sve češće se vodi rasprava o promjenama koje dolaze na Lisac. Beton i cestovna komunikacija polako osvajaju dijelove planine, a put koji je nekada pripadao isključivo planinarima i prirodi postaje dostupan automobilima.

Za neke je to znak razvoja i bolje pristupačnosti. No, za one koji istinski vole planinu, ostaje pitanje – da li se time nepovratno gubi dio njene autentičnosti?

Jer, kako kažu zaljubljenici u prirodu, neke stvari imaju vrijednost upravo zato što nisu lako dostupne. A kada cesta stigne do srca planine, dio njene tišine, divljine i duše možda zauvijek nestane.

Da li je ovo napredak ili gubitak onoga po čemu je Lisac bio poseban?