Nacije koje postoje, ali nemaju svoju državu

Međunarodni sistem izgrađen je oko država, granica i suvereniteta, ali milioni ljudi širom svijeta žive izvan tog modela

Dok se svijet posljednjih mjeseci ponovo bavi pitanjem Kurda u Siriji i sudbinom Palestinaca u Gazi i na Zapadnoj obali, jedno staro pitanje međunarodne politike ponovo dolazi u fokus, a to je šta se događa sa narodima koji postoje, ali nemaju vlastitu državu?

Međunarodni sistem izgrađen je oko država, granica i suvereniteta, ali milioni ljudi širom svijeta žive izvan tog modela. Kurdi, Palestinci, Romi, Tibetanci ili Katalonci su narodi koji imaju identitet, jezik, kulturu i historiju, ali nemaju punu političku kontrolu nad teritorijom koju smatraju svojom. Prema podacima UNHCR-a milioni ljudi širom svijeta danas žive ili kao pripadnici nacija bez države ili kao osobe bez državljanstva, često bez osnovnih prava koja većina stanovništva uzima zdravo za gotovo.

Iako se pojmovi „nacija bez države“ i „apatridija“ često koriste zajedno, oni ne znače isto. Nacija može postojati bez međunarodno priznate države, dok pojedinci kao pripadnici tih nacija mogu ostati bez ikakvog državljanstva, samo zato što ne mogu pravno dokazati pripadnost državi na čijoj teritoriji žive. Međutim, oba problema pokazuju isto ograničenje savremenog međunarodnog sistema, a to je činjenica da prava i zaštita uglavnom pripadaju državama i njihovim građanima, dok oni koji ostanu izvan tog okvira često ostaju i bez političke vidljivosti.

Kako nastaju nacije bez države?

Nacije bez države rijetko nastaju iz jednog uzroka. Češće su rezultat dugih historijskih procesa u kojima su ratovi, raspadi carstava i politički dogovori velikih sila mijenjali granice bez obzira na etničku i kulturnu stvarnost na terenu. Prvi svjetski rat i raspad Osmanskog carstva, kolonijalno crtanje granica kroz sporazume, kao i kasniji raspadi Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, ostavili su čitave narode podijeljene između više država ili unutar novih političkih sistema u kojima su postali manjine.

Kako navode UNHCR, te jedna od najpoznatijih organizacija koja se bavi narodima bez država, Organizacija nereprezentovanih nacija i naroda (UNPO), sa sjedištem u Hagu, većina savremenih nacija bez države nije nastala slučajno, nego kao posljedica političkih odluka koje su često ignorisale stvarni etnički sastav stanovništva. Kurdi su jedan od najčešće navođenih primjera takvog historijskog razvoja. Nakon raspada Osmanskog carstva obećanja o vlastitoj državi nikada nisu realizirana, a njihova teritorija je podijeljena između Turske, Iraka, Irana i Sirije. Palestinci, s druge strane, predstavljaju primjer dugotrajnog neriješenog pitanja državnosti koje je oblikovano britanskim kolonijalnim naslijeđem, Izraelskom okupacijom teritorije, ratovima i političkim sukobima, u kojem se pitanje suvereniteta i dalje neprestano odgađa među političkim krugovima.

Svijet u kojem prava pripadaju državama

Savremeni međunarodni sistem zasniva se na pretpostavci da su države osnovni nosioci prava i političkog subjektiviteta. Montevideo konvencija iz 1933. godine definiše osnovne kriterije državnosti, dok Ujedinjene nacije priznaju i predstavljaju države, a ne narode. U takvom okviru, nacije bez države ostaju izvan institucija u kojima se donose ključne međunarodne odluke.

U isto vrijeme, međunarodno pravo formalno priznaje pravo naroda na samoopredjeljenje, ali ga u praksi često ograničava princip teritorijalnog integriteta postojećih država. Upravo zbog tog sukoba normi, mnoge nacije bez države ostaju zarobljene između političke realnosti i pravnog sistema, tj. između prava da postoje kao narod i nemogućnosti da to pravo institucionalno ostvare.

Postoje rijetki primjeri stvaranja novih država poput Istočnog Timora, Južnog Sudana ili Kosova, ali svaki od tih slučajeva nastao je u specifičnim političkim okolnostima, često uz dugotrajne sukobe ili snažnu međunarodnu podršku, što ih čini izuzetkom, a ne pravilom. Za narode koji ne mogu pristupiti Ujedinjenim nacijama ili drugim ključnim međunarodnim institucijama, Organizacija nereprezentovanih naroda (UNPO) nudi alternativnu platformu koja okuplja više od 40 članica, uključujući Tibet, Kataloniju, Tajvan i Somaliland, s ciljem jačanja njihovog glasa na međunarodnoj sceni. Iako UNPO ne može osigurati suverenitet niti nametnuti priznanje, ona funkcioniše kao prostor političke vidljivosti za zajednice koje su inače isključene iz globalnog sistema, a nekoliko bivših članica, poput Istočnog Timora i baltičkih država, kasnije je ipak uspjelo ostvariti punu državnost i članstvo u UN-u, što organizaciji daje značaj koji prevazilazi njenu skromnu moć.

Kada osoba ostane i bez države i bez državljanstva

Dok se koncept nacija bez države odnosi na kolektivni identitet, apatridija predstavlja individualni pravni vakuum u kojem osoba nema državljanstvo niti jedne države. Posljedice toga nisu apstraktne, već svakodnevne a vide se kroz nemogućnost putovanja, nedostatak identifikacionih dokumenata, problemi pri upisu u školu, pristupu zdravstvenoj zaštiti, zapošljavanju ili čak registraciji rođenja djeteta.

UNHCR upozorava da apatridija nije samo pravni status, nego i život u trajnoj administrativnoj nevidljivosti. Ljudi bez državljanstva često ne mogu otvoriti bankovni račun, dobiti ličnu dokumentaciju ili ostvariti osnovna socijalna prava, a u mnogim slučajevima ovaj status se prenosi i na naredne generacije.

Romi su jedan od najjasnijih primjera gdje se prepliću problemi nacionalnog identiteta i individualne apatridije, jer u različitim dijelovima Evrope mnogi i dalje nemaju urednu dokumentaciju ili pristup punim građanskim pravima. Ipak, postoje i pozitivni primjeri napretka. Naša država, Bosna i Hercegovina, je u saradnji s UNHCR-om kroz projekat i kampanju #IBelong i rad organizacije „Vaša prava BiH“ značajno smanjila broj osoba bez državljanstva, sa oko 1900 slučajeva na 28 slučajeva do 2022 godine, što pokazuje da sistemske promjene ipak mogu donijeti konkretne rezultate.

Da li je država jedino rješenje?

Pitanje nacija bez države otvara i dublju dilemu, tj. da li je puna državnost jedini način političkog postojanja jednog naroda? Dok neki pokreti teže nezavisnosti, drugi se fokusiraju na autonomiju unutar postojećih država. Primjeri poput Kurdistanske regionalne vlade u Iraku, Katalonije ili Škotske pokazuju različite modele samouprave, dok Tibetanska vlada u egzilu nastoji održati političku i kulturnu vidljivost bez formalnog suvereniteta.

Ovi slučajevi postavljaju pitanje da li međunarodni sistem, zasnovan gotovo isključivo na državama, može adekvatno odgovoriti na identitete koji nisu teritorijalno ograničeni ili politički priznati u klasičnom smislu. Posebno je važno pitanje naroda poput Roma ili autohtonih naroda Amerike i Australije, čiji identitet nije vezan za jednu teritoriju, već za transnacionalnu zajednicu.

Sudbina Kurda, Palestinaca, Roma, Tibetanaca i brojnih drugih naroda pokazuje da savremeni međunarodni sistem nije izgrađen oko ljudi i identiteta, nego oko država i granica. Oni koji ne posjeduju vlastitu državu često ostaju između političkog priznanja i pravne nevidljivosti, čak i kada iza sebe imaju milione ljudi, vlastiti jezik, kulturu i historiju.
Pitanje nacija bez države zato nije samo pitanje geopolitike nego i pitanje ljudskih prava, pripadnosti i političkog dostojanstva. U svijetu u kojem granice često određuju ko ima pravo na zaštitu, dokumente ili politički glas, milioni ljudi i dalje pokušavaju dokazati nešto što već odavno znaju, a to je da narod može postojati i onda kada država ne postoji.