Potresna ispovijest efendije Sakiba: Gledao sam dječaka od 12 godina koji je u jednoj noći osijedio

Danas, više od tri decenije kasnije, o tim danima govori tiho i dostojanstveno, ne da bi širio mržnju niti da bi pozivao na osvetu, nego da bi sačuvao istinu i uspomenu na one koji nisu preživjeli. Njegova ispovijest za portal Hayat.ba je svjedočanstvo čovjeka koji je prošao kroz nezamislivu bol, a ipak sačuvao vjeru da se može ostati čovjekom i onda kada te pokušavaju potpuno slomiti.

U svojim sjećanjima Sakib ne priča samo o sebi. Sakib govori o dječacima koji su preko noći osijedili, o očevima koji nisu mogli zaštititi svoje sinove, te o ljudima koji su od gladi postajali sjenke dok su u dugim noćima čekali da čuju svoje ime, svjesni da možda neće dočekati iduće jutro.

Bijele trake kao početak užasa

Prije samih logora došlo je obilježavanje. Sakib se jasno sjeća dana kada su nesrpski stanovnici Prijedora i Kozarca morali stavljati bijela platna na svoje kuće, a oko ruku nositi bijele trake. 

“Po naređenju tadašnjih vlasti morali smo obilježiti kuće, a kasnije i mi sami nositi bijele trake. Znao se cilj toga”, govori Sakib, dodajući da bijela traka tada nije bila samo komad platna, već jasan znak da više nisi siguran i da tvoje ime, porijeklo i vjera odjednom postaju presuda zbog koje možeš nestati.

Nedugo zatim otvoren je logor Keraterm. Ljudi su odvođeni masovno i bez ikakvog objašnjenja, a već krajem maja 1992. godine mnogi su prebačeni u Omarsku, mjesto čije će ime postati planetarni simbol užasa. Sakib ističe da ljudski um teško može razumjeti ono što se tamo događalo:

“Tamo se dešavao pravi horor uživo. Horor filmovi djeluju kao šala u odnosu na Omarsku.”

U rudničkim halama logoraši su živjeli između gladi, krvi i konstantnog straha. Nije postojala ni mrvica sigurnosti. Nije bilo dana bez teških batina, niti noći bez bolnih krikova. Hrana je bila posebno sredstvo poniženja, jer su zatočenici dobijali isključivo otpatke iz restorana i kuhinja. 

“Stražari su se smijali i govorili nam: ‘Vidite kako vas pazimo, imate da birate jela kao u restoranu'”, prisjeća se Sakib.

Zbog takvog tretmana, ljudi su se rapidno mijenjali, ramena su propadala, lica upadala, a kosti izlazile kroz kožu. Za vrlo kratko vrijeme svi su izgledali poput živih kostura.

Dijete koje je osijedilo preko noći

Među najtežim slikama koje Sakib nosi iz Omarske nisu samo brutalne batine ni krv. Najveću bol uzrokovao je prizor utamničene djece. 

“Gledao sam dječaka od dvanaest godina koji je u jednoj noći osijedio”, kaže on.

U logoru su premlaćivani maloljetnici, mladići i očevi zajedno sa sinovima. Među njima je bio i Sakib sa svojim maloljetnim djetetom. Punih šezdeset i sedam dana i noći, u prostoru u kojem niko nije mogao garantovati ni sopstveni život, on je očajnički pokušavao sačuvati svog sina. Posebno mjesto u njegovom sjećanju zauzima rahmetli Meho Alić, čovjek koji je tokom Drugog svjetskog rata preživio nacistički logor Aušvic. Meho je tada glasno rekao ono što su svi osjećali. 

“Ljudi, Omarska je gora od Aušvica. Tamo sam imao dva obroka hrane i radio kao konj, ali me nisu ovako mučili i iživljavali se na meni.”

Ta se rečenica brzo proširila među zatočenicima kao nijema, jeziva potvrda da se nalaze na mjestu na kojem je ljudskost potpuno ugašena, dok su se krikovi mučenih ljudi, koje su tukli policijskim palicama, metalnim šipkama, kablovima i kundacima, prolamali kroz cijelu noć. Kada su strani novinari početkom augusta 1992. godine prvi put snimili izgladnjele logoraše iza bodljikave žice, svijet je vidio tek djelić onoga što se događalo u prijedorskim logorima, jer ni najstrašnije fotografije nisu mogle prenijeti svu težinu patnje.

Omarska je zatvorena 6. augusta. Danas to mjesto izgleda potpuno mirno; rudnik ponovo radi, ljudi prolaze, a tišina pokriva prostor na kojem su nekada odzvanjali krici. Ipak, preživjeli i danas žive sa slikama koje ih progone decenijama, sjećaju se ljudi koji kleče u krvi, sinova koji slušaju krike svojih očeva dok ih tuku, kiše u kojoj su sa sebe sapirali ljudsku krv i tijela koja su svakodnevno odvožena.

Svake godine 24. maja, Kozarčani obilježavaju početak napada na svoje mjesto i prisjećaju se ubijenih. “Idemo na šehidsko mezarje, proučimo Fatihu i Jasin, da se zna i pamti šta se ovdje desilo”, objašnjava Sakib. Posebno ga pogađa kolona ljudi koja i danas dostojanstveno prolazi kroz Kozaračku čaršiju. 

“Gledam svoje Kozarčane kako više od trideset godina mirno silaze niz čaršiju kao slobodni ljudi, a upravo su tim putem nekada provođeni kao zarobljenici. Otme mi se suza kad ih vidim koliko su skromni, a opet gordi i ponosni.”

I pored svega što su proživjeli, Sakib efendija naglašava da među njegovim sugrađanima nema mržnje ni želje za osvetom. 

“Čuvamo sjećanje da se zlo nikada i nikome ne ponovi. Jer zemlja je široka i na njoj ima sasvim dovoljno mjesta za sve”, zaključuje svoju ispovijest ovaj plemeniti čovjek.