Anksioznost, depresija i suicidalne misli sve češće kod djece u BiH

Dječiji psihijatar Amer Smajkić upozorava na rast mentalnih poteškoća kod mladih, ali ističe i ohrabrujuće pomake 

Anksioznost, depresija, poremećaji spavanja, poteškoće s koncentracijom, pa čak i samopovređivanje i suicidalne misli — sve su to problemi s kojima se djeca i adolescenti u Bosni i Hercegovini suočavaju u sve većem broju. Uprkos tome, vidljivi su značajni pomaci u prepoznavanju važnosti dječije psihijatrije, ocijenio je u intervjuu za Fenu dječiji psihijatar iz Chicaga Amer Smajkić.

Smajkić, koji je od izbjeglice iz Bosne i Hercegovine izgradio uspješnu karijeru u SAD-u kao predavač na Medicinskom centru Univerziteta RUSH i vlasnik privatne psihijatrijske prakse, učestvuje na 17. Danima Bosanskohercegovačko-američke akademije umjetnosti i nauka (BHAAAS) u Sarajevu, gdje s domaćim stručnjacima razmjenjuje iskustva iz oblasti dječije psihijatrije i mentalnog zdravlja.

Kao jedan od ključnih pokretača problema Smajkić navodi stres, čije su posljedice posebno došle do izražaja tokom pandemije COVID-19. “Kada je riječ o najvažnijim promjenama koje se trenutno dešavaju kod djece vezano za mentalno zdravlje, mislim da su one uglavnom vođene pod pritiskom stresa. To smo posebno vidjeli tokom pandemije, kada je postalo veoma jasno koliko su djeca osjetljiva na promjene i pritiske iz okruženja. Iako je pandemija završena, stres nije nestao. On je i dalje prisutan kroz školu, društvene odnose i očekivanja koja se postavljaju pred djecu”, kazao je.

Na pitanje šta najviše doprinosi rastu mentalnih poteškoća, Smajkić naglašava da ne postoji jedan uzrok. “Život se danas mijenja veoma brzo. Svi smo više zauzeti, pritisci i očekivanja su veća, a konkurencija među djecom i mladima je mnogo izraženija nego ranije. Teško je izdvojiti samo jedan faktor. To je kombinacija društvenih pritisaka, porodičnih okolnosti, školskih zahtjeva i načina života koji se značajno promijenio u posljednjih desetak godina”, pojasnio je.

Posebnu ulogu u ranom prepoznavanju problema Smajkić pridaje obrazovnom sistemu. “Učitelji i obrazovni radnici provode mnogo vremena s djecom i često mogu prepoznati kada ponašanje odstupa od onoga što je uobičajeno. U Americi su upravo nastavnici često prvi koji ukažu da nešto nije u redu i predlože roditeljima da potraže stručnu pomoć. Zbog toga je izuzetno važno da obrazovni sistem bude uključen u komunikaciju između porodice i zdravstvenih radnika”, istaknuo je.

Roditeljima savjetuje da posebnu pažnju obrate na nagle promjene u ponašanju djece. “Dijete koje normalno jede pa iznenada izgubi apetit, dijete koje je dobro spavalo pa počne imati ozbiljne probleme sa spavanjem ili dijete koje je bilo društveno aktivno pa se odjednom povuče i izoluje — sve su to znakovi koje ne treba ignorirati. Također, pojava tuge, bezvoljnosti ili gubitka interesa za aktivnosti koje su ranije pričinjavale zadovoljstvo mogu biti rani simptomi depresije”, upozorio je.

Govoreći o sistemu podrške u BiH, Smajkić uočava nedostatke, ali i ohrabrujuće pomake. “Ne mogu reći da imamo dovoljno razvijen sistem, ali ne želim biti ni nepravedan prema Bosni i Hercegovini. Kao neko ko već skoro dvije decenije dolazi ovdje kroz BHAAAS, mogu reći da je napredak vidljiv. Prije 20 godina o dječijoj psihijatriji se gotovo nije govorilo. Prije deset godina imali smo veoma malo kapaciteta. Danas već imamo stručnjake i ustanove koje pružaju pomoć djeci”, rekao je.

Kao posebno ohrabrujući primjer navodi nedavnu odluku o interventnom uvozu lijekova za ADHD. “To je prije samo godinu dana bilo gotovo nezamislivo. Za dječije psihijatre to su među najčešće korištenim lijekovima, a ranije nisu bili dostupni. Sama činjenica da se sada mogu pronaći u apotekama pokazuje da sistem postaje svjestan potreba djece i porodica te da se stvari ipak kreću u dobrom smjeru”, kazao je.

Na kraju je uputio poruku roditeljima: “Mentalno zdravlje ne smije biti razlog za stid ili strah. Svi ljudi imaju određene poteškoće i niko nije savršen. Najvažnije je probleme prepoznati na vrijeme, biti svjesni njihovog postojanja i potražiti pomoć kada je potrebna. Što ranije reagiramo, veće su šanse da ćemo uspješno pomoći djetetu i porodici.”