Ko plaća ceh ovih razlika: Sedam godina rasta cijena koji plate nisu pratile

Postoji jedna računica koju mnogi građani Bosne i Hercegovine rade svaki kraj mjeseca, najčešće za kuhinjskim stolom, uz račune i izvod s bankovnog računa. Računica je jednostavna, a rezultat uvijek isti.

Prihodi i rashodi ne mogu se uskladiti, a razlika između onoga što košta dostojan život i onoga što se zarađuje ne sužava se, naprotiv, iz godine u godinu postaje sve veća.

Podaci Saveza Samostalnih Sindikata Bosne i Hercegovine to potvrđuju brojkama, a brojke ne lažu.

U razgovoru za “Avaz”, Marin Bago, predsjednik i osnivač iz Udruženja potrošača Futura, govorio je o aktuelnim cijenama i preživljavanju u BiH.

Korpa sve teža, novčanik sve lakši

U martu 2019. godine troškovi minimalne potrošačke korpe u BiH iznosili su 2.024 konvertibilne marke. Prosječna plata u istom periodu bila je 924 marke. To znači da je prosječan radnik mogao pokriti tek nešto manje od polovine onoga što košta dostojan život, tačnije, 45,7 posto.

Do marta 2021. godine, korpa je narasla na 2.106 maraka, dok je prosječna plata dostigla 947 maraka.

Mart 2023. donosi dramatičan skok. Potrošačka korpa skočila je na 2.892 marke, dok je prosječna plata bila 1.208 maraka. Rast cijena od gotovo 800 maraka u dvije godine nasuprot rastu plate od svega 261 marke, omjer koji govori sam za sebe.

A mart 2026. donosi novi rekord. Za minimalnu potrošačku korpu 3.335,50 maraka, uz prosječnu platu od 1.671 marku.

– U suštini nije važno kolika je plata, važno je što možete sve kupiti za nju. Ono što je naš problem jeste da cijene hrane drastično rastu. Da bismo iznijeli hranu za jednu prosječnu obitelj, treba nam jedna čitava prosječna plata. To je zaista ružan podatak, neko iz obitelji treba raditi mjesec dana samo da tu obitelj prehrani – rekao je Marin Bago, iz Udruženja potrošača Futura.

Poređenje s Evropom

– Jedan Nijemac izdvoji 30 posto od prosječne plata i iznese hranu na stol. Kod nas je to veliko opterećenje i tu imamo zaista dugi niz godina veliki problem. Mi uvozimo 80 posto hrane koju konzumiramo. Dakle, jasno je da smo apsolutno zapostavili poljoprivredu, stočarstvo, voćarstvo. To je neoprostivo i to dođe na naplatu – kazao je Bago.

Statistička varka ili ekonomski uspjeh?

Između marta 2019. i marta 2026. potrošačka korpa skuplja je za 1.311,50 maraka, a to rast od 64,8 posto. U istom periodu, prosječna plata porasla je za 747 maraka.

Na prvi pogled, plate su rasle brže. Ali tu dolazi do ključnog nesporazuma koji valja razriješiti. Plate su rasle s daleko niže baze. Apsolutna razlika, ona koja se osjeća pri plaćanju računa, ne samo da se nije smanjila, nego je porasla za više od 560 maraka.

Rupa u budžetu prosječnog domaćinstva danas je dublja nego što je bila 2019. godine.

Kada se ovakvi podaci ponekad predstavljaju kao ekonomski uspjeh, Bago je jasan.

– Nema tu nikakvog ekonomskog uspjeha. Ne vjerujemo u te podatke. Dovoljno je razgovarati jednostavnim rječnikom sa obiteljima u BiH i doći do jednostavnog odgovora, kaže on.

Šta je postalo luksuz?

Za generacije koje su odrasle u drugoj polovini 20. stoljeća, ovakva računica gotovo je nezamisliva. Radno sposobni čovjek koji je radio i zarađivao, živio je. Možda skromno, ali bez straha da neće imati za hljeb, struju, ili lijek.

Danas, u BiH, prosječna plata pokriva nešto više od polovine minimalne potrošačke korpe. A potrošačka korpa nije luksuz, ona obuhvata hranu, odjeću, higijenu, stanovanje, osnovne režije, prijevoz i zdravstvo. Sve ono što se nekada podrazumijevalo.

Odlazak kod zubara bez čekanja na besplatni termin. Novo odijelo ili kaput jednom godišnje. Vikend u nekom bh. gradu s porodicom. Torta za rođendan djeteta. Kupovina lijeka bez razmišljanja može li se to ovog mjeseca priuštiti.

Za mnoge penzionere i starije sugrađane, ova lista je još duža. Ako je situacija za aktivnog radnika teška, za penzionere je često nepodnošljiva.

Gdje je nestala srednja klasa, ona koja je nekad bila stub društva?

Bago kaže da srednja klasa odavno ne postoji, jer prosječna primanja nisu dovoljna da se plate iznosi minimalne potrošačke korpe.

– Srednja klasa odavno ne postoji u BiH, jer srednja klasa bi bila ta klasa gdje dvoje u obitelji imaju prosječna primanja. Međutim, ta prosječna primanja nisu dovoljna da se plate iznosi minimalne potrošačke korpe. To ne možemo ni blizu nazvati srednjom klasom, jer ta obitelj sa prosječnim primanjima ostane kratka, nedostaje nekoliko stotina maraka mjesečno da iznese troškove potrošačke košarice – dodao je Bago.

Djeca koja plaćaju ceh

Za porodice s djecom školskog uzrasta, pritisak troškova života posebno je osjetljiv u oblasti obrazovanja. Knjige, pribor, vanškolske aktivnosti, privatne instrukcije, sve to postaje nedostupno onima čija su primanja ispod prosjeka, ali i onima koji su blizu prosjeka.

Kakva je pozicija djece a kakva roditelja u ovom slučaju?

Sve je češći fenomen da roditelji biraju između vannastavnih aktivnosti djeteta i nekog drugog troška u kućanstvu. Muzička škola, sportski klub, jezički kurs su aktivnosti koje pospješuju razvoj djeteta i povećavaju njegove šanse u životu, a sve češće bivaju žrtvovane na oltaru plaćanja komunalija ili obroka.

Bago smatra da je odgovornost i na državi.

– Država ne preuzima finansiranje naše djece. Kulturu, sport, izlete, sve ono što je važno za dijete, finansiraju roditelji. S kime se mi kroz naše silne proračune, općina, gradova, kantona, federacije, države. S kime se mi solidariziramo? Šta je nama u interesu? Šta je nama cilj? – upitao je Bago.

Dugoročne posljedice su teške. Djeca iz siromašnijih porodica kreću u odrasli život s manjim kapitalom znanja i vještina, što reprodukuje začarani krug siromaštva. Obrazovne nejednakosti koje danas vidimo u klicama, sutra ćemo vidjeti kao jaz između generacija.

– Mislim da je odgovor svima jasan. Djeca neće voljeti svoju zemlju jer im zemlja nije dala ništa – rekao je Bago, ilustrujući ovu tezu primjerom iz sporta.

– Možemo otprilike vidjeti kako će to u budućnosti biti po našoj reprezentaciji na svjetskom prvenstvu. Koliko smo mi u tu djecu investirali? Skoro svi su stasali vani, neko drugi je u njih uložio, neko ih je drugi educirao, investirao u njihovo znanje, sposobnosti, vještine. Nismo mi. Trebamo biti zahvalni što hoće uopće igrati za našu zemlju – kazao je Bago.

Tačka pucanja

Podaci Saveza Samostalnih Sindikata BiH nisu politička poruka niti alarm. Oni su ogledalo jedne realnosti koja je, nažalost, svima vidljiva. U prodavnicama, u apotekama, pred šalterima socijalnih službi i za porodičnim stolovima.

Pitanje koje ostaje otvoreno nije ekonomske prirode, već etičke.

Koliko dugo zemlja može funkcionirati u kojoj prosječan čovjek ne može živjeti od prosječne plate?

– Mi smo tu tačku pucanja odavno prešli, jasan je Bago.

Bosanskohercegovačko društvo se od rata nije ni formiralo, ono ne postoji. To je samo privid. Naša društva su jako slaba i to su društva koja ne mogu zamisliti svoju budućnost. Tačka pucanja je već bila odavno, samo mi nismo svjesni – zaključio je Bago.

A zanemarivanje problema, dodaje on, nije samo ekonomski propust.

– Jednostavno je na sceni jedna stihija i jedna totalna, apsolutna politička neodgovornost, zaključio je Marin Bago.

Dok odgovor čeka, građani BiH, posebno oni koji su cijeli život radili i koji su sada u penziji, nastavljaju svoju tihu, svakodnevnu borbu.

Ne za luksuz. Za ono što je nekad bilo sasvim obično.