Pokušali su nam zabraniti ljiljane: Sad neka gledaju kako se vijore

Negdje usput, između beskrajnih sjednica, patriotskih govora i profesionalnih proizvođača nacionalnih trauma, dogodila se jedna od najvećih ironija poslijeratne Bosne i Hercegovine.

Ljiljani su pobijedili. Ne na izborima, ni u parlamentima, ne ni na sastancima međunarodne zajednice gdje ljudi u skupim odijelima već trideset godina pokušavaju riješiti problem koji uglavnom sami proizvode.

Pobjeda na tribinama

Pobijedili su na tribinama. Kada je 1998. godine nametnuta sadašnja plavo-žuta zastava, činilo se da je priča završena. Ljiljani su poslani u historiju, u muzeje, na požutjele fotografije i u nostalgična sjećanja ljudi koji su se pod tom zastavom izborili za Bosnu. Nova država dobila je novu zastavu, a navijači su je uglavnom prihvatili. Na stadionima je na svakih deset plavo-žutih zastava dolazio možda jedan usamljeni ljiljan koji se vijorio poput duha prošlog vremena.

A onda su protivnici ljiljana napravili ono što protivnici gotovo uvijek naprave kada ih uhvati ideološka panika. Počeli su ratovati protiv simbola. Nazivali su i nazivaju ih ratnim zastavama. Provokacijom, prijetnjom, opasnošću, mržnjom, huškanjem. Neki su u komadu platna vidjeli gotovo vojnu formaciju spremnu da izvrši invaziju na okolna naselja.

Političari su držali govore. Televizije proizvodile moralnu paniku. Policija legitimisala ljude zbog zastava koje nisu bile zabranjene. U Banjoj Luci je čak uhapšen Sejfudin Tokić jer je mahao simbolom države koja je članica Ujedinjenih nacija. Uhapšeno je još nekoliko mladića zbog historijskog i nekoć zvaničnog obilježja Bosne i Hercegovine.

To je bio trenutak kada je cijela priča krenula u pogrešnom smjeru za one koji su željeli da ljiljani nestanu. Jer postoji jedno pravilo starije od svih političkih teorija i svih nacionalnih projekata Balkana: ako ljudima kažeš da nešto ne smiju voljeti, oni će to pretvoriti u religiju.

Što su ljiljani više proglašavani problemom, to su postajali popularniji. Što su ih više pokušavali objasniti kao prijetnju, to su se više pojavljivali na majicama, šalovima, automobilima i društvenim mrežama.

Danas je rezultat vidljiv svakome ko uključi televizor tokom utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine ili izađe na ulicu.

More ljiljana. Toliko ih ima da čovjek ponekad pomisli kako je neko zaboravio javiti navijačima da zastava Republike BiH više nije službena već skoro tri decenije.

I tu leži najveća šala cijele priče. Ljiljane nisu vratili njihovi prijatelji. Vratili su ih njihovi neprijatelji.

Besplatna reklama

Svaki put kada ih je neko nazvao ratnom zastavom, još nekoliko ljudi odlučilo je da je kupi. Svaki put kada je neko pokušao objasniti zašto bi ih trebalo sakriti, pojavilo se još deset novih. Svaka kampanja protiv njih bila je besplatna reklama.

To je možda i najbosanskija politička lekcija od svih. U zemlji u kojoj se rijetko ko oko bilo čega može složiti, gotovo svi se mogu složiti u jednoj stvari: nema bržeg načina da nešto postane popularno od pokušaja da ga zabraniš.

A zato danas, dok se reprezentacija bori na najvećoj svjetskoj pozornici, tribinama ne dominiraju političke deklaracije, rezolucije i ustavne reforme.

Dominiraju ljiljani. Ljiljani više nisu marginalni simbol koji se može uočiti tek ponegdje u publici. Oni su postali sastavni dio navijačkog identiteta reprezentacije Bosne i Hercegovine i jedan od najprepoznatljivijih simbola patriotizma među njenim navijačima. I tako će i ostat.