Šest hiljada ljudi i jedna staza koja nikada nije postala samo put

Nezuk se jutros probudio mnogo prije sunca. I ja sam. U pet već na nogama, valja do Sapne, pa uzbrdo do Nezuka.

Nije to ono obično rano jutro u kojem ljudi žure na posao, pale automobile i razmišljaju hoće li ih uhvatiti prvi semafor. Ovo je jedno od onih jutara kada hiljade ljudi hodaju u istom smjeru, a svako nosi svoju priču.

Više od šest hiljada njih.

Mladi, stari, porodice, izviđači, veterani, ljudi koji su ovdje prvi put i oni kojima je ovo dvadeseti ili trideseti Marš mira. Došli su iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, ali i iz svijeta. Različiti jezici, različite zastave na ruksacima, različite životne priče. Jedan cilj.

Potočari.

Dok organizatori govore o logistici, šatorima, medicinskim timovima, vodi, voću i večerama koje čekaju učesnike na kraju svake etape, čovjek ne može a da ne pomisli koliko je ta riječ logistika, drugačije zvučala prije trideset i jednu godinu.

Tada nije bilo medicinskih ekipa na svakom kilometru.

Nije bilo osvježenja.

Nije bilo sigurnosti.

Bio je samo strah.

I nada da će se negdje, iza sljedeće šume ili brda, pojaviti slobodna teritorija.

Zato Marš mira nikada nije bio običan pješački pohod.

On je hod kroz sjećanje.

Svaki uspon prema Crnom Vrhu, svaki kamen kod Udrča, svaki korak kroz šumu podsjeća da su istom tom stazom 1995. godine prolazili ljudi koji nisu znali hoće li dočekati naredni sat.

Danas tom istom stazom hodaju njihova djeca.

Njihovi unuci.

I hiljade mladih koji genocid nisu doživjeli, ali su odlučili da ga neće zaboraviti.

Možda je upravo to najveća pobjeda ovog marša.

Ne broj učesnika, iako ih je svake godine sve više.

Ne međunarodne delegacije.

Ne organizacija koja iz godine u godinu postaje sve bolja.

Najveća pobjeda je što se sjećanje prenosi.

Što neko od sedamnaest ili osamnaest godina odluči provesti tri dana pješačeći stotinu kilometara kako bi razumio ono što se ne može naučiti iz jednog školskog časa.

Na pojedinim mjestima slušat će svjedoke koji su preživjeli Marš smrti. Ljude koji su nekada ovuda bježali, a danas ovuda hodaju da bi pričali.

To je možda i najvažnija lekcija.

Jer kada svjedok govori na mjestu gdje se sve dogodilo, historija prestaje biti poglavlje u knjizi. Postaje stvarnost.

A stvarnost boli.

Dok je kolona jutros polako nestajala iza prvih zavoja prema Baljkovici, činilo se kao da šest hiljada ljudi pravi jednu dugu rijeku. Tihu. Dostojanstvenu. Bez galame.

Marš mira nije mjesto na kojem se dokazuje fizička spremnost.

Ovdje se ne pobjeđuje vrijeme.

Ne mjere se kilometri.

Ovdje se mjeri spremnost da se ne zaboravi.

I zato će, kada posljednji učesnik 10. jula uđe u Memorijalni centar u Potočarima, iza njega ostati mnogo više od stotinu pređenih kilometara.

Ostat će još jedna potvrda da postoje putevi kojima se mora prolaziti iznova.

Ne zato što vode do cilja.

Nego zato što vode do istine.

V.M.