Dnevnik ratne Srebrenice: Smrt, glad, beznađe i neviđena kreativnost

Srebrenica, grad na krajnjem istoku Bosne i Hercegovine do rane jeseni 1991. godine bio je, pričaju preživjele žrtve genocida, “idilično, mirno mjesto za život”.

Međutim, jačanjem srpskog nacionalizma dolazi do prvih incidenata u Podrinju, u neposrednoj blizini granice sa Srbijom. Već 1991. padaju i prve bošnjačke žrtve te je sve ukazivalo na najgore – početak rata i sve izvjesniju agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Do proljeća 1992. godine u Srebrenici i njenoj bližoj i daljoj okolini živjelo se u napetoj atmosferi, strahu od izbijanja sukoba. A, onda…

Početkom aprila i srpskom okupacijom Bijeljine i Zvornika plamen rata zapaljen je u Podrinju, a potom se proširio na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ni Srebrenica nije bila pošteđena, koja je još tada ostala odsječena od ostatka slobodne teritorije. Okupirana je 18. aprila, pa je većinsko bošnjačko stanovništvo u zbjegovima iz grada spas našlo u okolnim šumama i selima. Mnogi od civila koji nisu uspjeli pobjeći su ubijeni. Bio je to uvod u genocid.

Kako je oslobođen grad?

Lokalne, samoorganizirane vojne formacije Bošnjaka, iako slabo naoružane, uspjele su gerilskim ratom i dobro planiranim akcijama 9. maja 1992. godine vratiti grad pod kontrolu legalnih institucija Bosne i Hercegovine. Srebrenica je tako postala prvi oslobođeni grad u BiH, međunarodno priznatoj državi čiji su sve veći teritorij tih dana okupirale srpske formacije koje je “do zuba” naoružala Jugoslavenska narodna armije, a potpomogle paravojne snage iz Srbije. Mnogi od prijeratnih stanovnika Srebrenice, zahvaljujući oslobodilačkoj akciji, vratili su se u grad. Od tada su se nadljudskim naporima branili kako bi preživjeli, pokušali izbjeći sudbinu okupiranih susjednih gradova i općina u kojima su počinjeni svirepi zločini nad hiljadama civila.

Tokom idućih mjeseci širio se oslobođeni teritorij enklave serijom iznenadnih napada branilaca BiH u Podrinju. Do septembra 1992. godine Armija BiH spojila se s bosanskim borcima iz Žepe, mjesta južno od Srebrenice. Do januara 1993. godine slobodni teritorij u srebreničkom okrugu iznosio je 900 kvadratnih kilometara. Međutim, borci Armije BiH, daleko inferiorniji u vojnoj tehnici i naoružanju od neprijatelja, nisu se uspjeli spojiti i s tuzlanskim područjem pod kontrolom Vlade BiH.

Zašto “zaštićena zona UN-a”?

Srbi su potom pokrenuli veliku ofanzivu kada su okupirali Konjević-Polje i Cersku, zapadno od Srebrenice. Prekinuli su i vezu Srebrenice sa Žepom. Slobodni teritorij smanjen je na 150 kvadratnih kilometara, a deseci hiljada izbjeglica pobjegli su u Srebrenicu i njena preostala slobodna sela. U enklavi je bilo gotovo 40.000 ljudi.

Srpska vojska prekinula je dotok vode gradu, nije bilo električne energije, vladala je glad, a iscrpljena Srebrenica bila je pred padom. Ipak, Vijeće sigurnosti UN-a 16. aprila 1993. donijelo je rezoluciju kojom su preostale slobodne istočnobosanske enklave Srebrenica, Žepa i Goražde proglašene “zaštićenom zonom koja se ne smije oružano napadati”.

Prva grupa vojnika UNPROFOR-a stigla je u Srebrenicu dva dana kasnije, pa je uslijedio relativno mirniji period. Odmah su radili na tzv. “demilitarizaciji”, značajnom razoružavanju 28. Divizije Armije BiH.

Gdje su živjeli ljudi?

No, ubijanje stanovnika Srebrenice na slobodnom prostoru 12 sa devet kilometara, nastavljeno je povremenim granatiranjem s okolnih srpskih položaja, ali i preko Drine iz obližnje Srbije. Život je bio izuzetno težak. Higijena u gradu bila je na kritičnom nivou, jer je gotovo 20.000 ljudi imalo jednu česmu s vodom, a korišteno je i svega nekoliko poljskih pumpi, dok je po selima situacija bila nešto povoljnija.

Nedostajalo je higijenskih sredstava. Dolaskom velikog broja izbjeglica nastao je i veliki stambeni problem. Ljudi su se nastanjivali u urušenim kućama, pomoćnim objektima, neuvjetnim podrumima i prenaseljenim zgradama.

Poslovne prostorije devastiranih bivših fabrika, bez vrata i prozora, također su korištene kao stambene jedinice. Čak su neki ljudi živjeli i u toaletima nekadašnjih kompanija. Mnoge izbjeglice živjele su mjesecima i na ulicama dok se nisu donekle snašle i pronašle kakav-takav krov nad glavom.

Kako su radili ljekari?

Krajem 1992. godine formirana je Ratna bolnica koja je od 12. jula 1993. bila u zgradi Doma zdravlja u Srebrenici. U njoj je bespoštedno radilo nekoliko ljekara i medicinskih radnika, ali bez ili u pojedinim danima sa izuzetno malo potrebnih medicinskih sredstava. Prema svjedočenjima ljekara, posebno teška situacija bila je u martu 1993. godine kada je u zgradi bolnice u 14 soba bilo 200-tinjak veoma teških pacijenata. Amputacije u bolnici izvođene su nerijetko metalnom pilom, bez anestetika kojih većim dijelom opsade nije bilo.

Ljepša strana pretužne priče iz srca Evrope jeste da je u vremenu od početka rata u aprilu 1992. godine do ljeta 1995. u Srebrenici rođeno gotovo 5.000 djece. Mnogi od njih danas su veoma uspješni i obrazovani ljudi širom svijeta.

Na koji način je funkcioniralo tržište?

Humanitarna pomoć u enklavu ulazila je u minimalnim količinama i veoma često uz brojne opstrukcije srpske strane. Nedostajalo je svega, mnogih prehrambenih proizvoda, a posebno soli usljed čijeg nedostatka su se javljali brojni zdravstveni problemi stanovnicima Srebrenice. Mnogi su patili od hiponatremije koja uzrokuje glavobolju, mučninu, povraćanje, grčeve i slabost mišića, umor, dezorijentaciju, nesvjesticu, zbunjenost, letargiju.

Kako su mjeseci odmicali u neimaštini i sve primitivnijem načinu života, ljudi su vršili i robnu razmjenu, a cijene određenih proizvoda dostizale su vrtoglave cifre za siromašne i napaćene stanovnike.

Tržište je donekle funkcioniralo s robom proizvedenom i na srebreničkim selima, a plaćanje je vršeno u njemačkim markama. Tako je, npr., kutija cigareta koštala do 60 maraka, a 100 kilograma pšenice 2.000.

Čemu su služili padobrani i materijali iz fabrika?

U izuzetno teškim uvjetima života stanovnici ratne Srebrenice snalazili su se na broje načine. Izrađivali su tako odjeću i obuću od padobrana kojima im je iz zraka dostavljana hrana u humanitarnoj pomoći. Od materijala iz devastiranih fabrika pravili su posuđe, ali i muzičke instrumente.

Izgrađene su stotine malih i improviziranih hidrocentrala na svim rijekama i potocima na slobodnom podrinjskom teritoriju, kako bi se Srebrenica snabdijevala strujom za najvažnije potrebe.

Međutim, mini hidrocentrale utjecale su i na razvoj društvenog života, rad kina u kojem su emitirani filmovi iz prijeratnih videoteka. Komunikacija iz enklave s ostatkom svijeta vršena je putem radioamatera.

U okolnostima nehumanog i brutalnog djetinjstva najmlađi su pohađali osnovne škole u gradu te Potočarima i selu Sućeska.

Obnovljen je rad biblioteke, Doma kulture, a formirano je i kulturno-umjetničko društvo.

Srebrenica je imala i svoje lokalne novine. Glas Srebrenice štampan na papiru A4 formata izlazio je povremeno. Građani su se informirali slušajući Radio Bosne i Hercegovine.

Prividno normalan način života održavan je i organizacijom sportskih takmičenja, ali kako je vrijeme odmicalo, stanovnici su osjećali beznađe i klaustrofobiju, jer se situacija nije mijenjala, a kako su opisivali preživjeli u godinama poslije rata – u zraku se osjećalo da bi se moglo dogoditi “veliko zlo”.

Kada se naslutilo “veliko zlo”?

U proljeće 1995. godine zlo se dalo posebno naslutiti, jer je granatiranje sa srpskih položaja pojačano, a problemi s dostavom humanitarne pomoći intenzivirani.

Poniženi i ostavljeni od cijelog svijeta, pa i vojnika UN-a iz Nizozemske, koji su bili dužni štititi ih, a ne omalovažavati, što su mjesecima ranije činili, stanovnici Srebrenice napadnuti su oko tri sata ujutro 6. jula kobne 1995. U velikoj ofanzivi kodnog naziva “Krivaja 95” srpske vojne, policijske i paravojne formacije iz BiH i Srbije u narednih pet dana nadirale su ka Srebrenici, dok od UN-a ranije uglavnom razoružani branioci nisu imali nikakvih šansi.

Nastala je panika, stampedo među ljudima koji su se spremali na novi zbjeg. Porodice su se u suzama rastajale u nadi da će opet nekada biti zajedno.

Jedanaestog jula u poslijepodnevnim satima Srebrenica je pala. Između 10.000 i 15.000 muškaraca i dječaka u koloni dugoj deset kilometara krenulo je, ispostavilo se, putem smrti kroz šume kako bi se pokušali domoći slobodne teritorije u regiji Tuzle, udaljene 100 kilometara. Ubijani su iz zasjeda, zarobljeni likvidirani u masovnim egzekucijama u cijelom Podrinju, ali i stotinama kilometara daleko, na području Trnova i Kalinovika u blizini Sarajeva, glavnog grada BiH.

Hiljade žena i najmlađa djeca, koji su spas našli u bazi UN-a u Potočarima, na mjestu današnjeg Memorijalnog centra Srebrenica, raseljeni su u organiziranoj akciji etničkog čišćenja na teritoriju pod kontrolom Vlade BiH, a muškarci koji su ostali s njima su razdvojeni i ubijeni. U tim konvojima ubijene su i pojedine žene, a bilo je slučajeva brutalne likvidacije njihove male djece.

Ko je pokušao prikriti zločine?

U međunarodno činjenično utvrđenom i presuđenom genocidu ubijene su najmanje 8.372 osobe “zaštićene zone UN-a”, za što su, između ostalih, pravomoćno na doživotne kazne zatvora osuđeni Radovan Karadžić, nekadašnji predsjednik u Daytonu priznatog bh. entiteta Republika Srpska i Ratko Mladić, komandant bivše Vojske RS-a.

Posmrtni ostaci žrtava u septembru i oktobru 1995. godine, uz pomoć lokalnih srpskih vlasti, prekopavani su i premještani iz masovnih u sekundarne grobnice širom Podrinja, kako bi se zločin genocida pokušao prikriti, navedeno je u izvještaju UN-a.

“Selo Glogova nalazi se na otprilike osam kilometara od skladišta u Kravici (gdje je ubijeno oko 1.300 zarobljenih ljudi). Fotografije iz zraka pokazuju da su grobnice u Glogovi prvi put iskopane 17. i 27. jula 1995. godine. Snimci prekopane zemlje i utovarivača ukazuju na nova iskopavanja te lokacije na dan ili prije 30. oktobra 1995. godine. Tijela iz masovne grobnice u Glogovi pronađena su kasnije u sekundarnim grobnicama duž puta Zeleni Jadar. U tim sekundarnim grobnicama pronađena su tijela muškaraca, većina njih s prostrijelnim ranama, neka i sa povezima za ruke. U grobnicama su također otkriveni i različiti predmeti iz skladišta u Kravici, kao što su bodljikava žica, dijelovi automobila, cigle, keramičke pločice i mali snopovi sijena”, istaknuto je iz UN-a.

Iako se herojski borila više od tri godine, Srebrenica nije uspjela izbjeći tragičnu sudbinu mnogih gradova i općina u BiH. Naprotiv. Nad njenim stanovnicima počinjen je najveći zločin na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata. Pred očima cijelog svijeta. Istog onog svijeta koji je sve nijemo posmatrao, odnosno okrenuo glavu dok su masovno stradali ljudi iz nekadašnje idilične oaze mira.

Bakir Tiro
(tekst preuzet iz arhiva Al Jazeere Balkans)