Naser Orić bio je užasnut: Šta se dešavalo u Armiji RBiH i državnom vrhu tokom pada Srebrenice

Bosna i Hercegovina i svijet obilježavaju 31. godišnjicu genocida u Srebrenici, a tim povodom u arhivi Infobiroa pronašli smo tekst iz 2003. godine objavljen u Slobodnoj Bosni o suđenju Naseru Oriću u Haagu.

U tekstu pod nazivom “Naser Orić užasnut je što najteže optužbe protiv njega Haagu dostavlja bošnjački vrh” kojeg potpisuje Mehmed Pargan,, objavljene su malo poznate činjenice iz perioda jula 1995 godine kada je genocid u Srebrenici počinjen.

Tekst prenosimo u cjelosti i bez inervencija.

U pozadini medijskog spektakla u povodu dolaska Billa Clintona na otvaranje Memorijalnog centra u Potočarima, u Haagu se, daleko od očiju javnosti, odvija drama u čijem je središtu Naser Orić, bivši komandant odbrane Srebrenice, optužen za zločine nad srpskim stanovništvom. Naš novinar, jedan od najboljih poznavalaca ratnih prilika u Podrinju, osobni prijatelj osumnjičenog srebreničkog komandanta, otkriva podli plan bošnjačkog…

Naser Orić užasnut je što najteže optužbe protiv njega Haagu dostavlja bošnjački vrh

Sarajevo i Tuzla peru ruke od Nasera Orića i šalju dokumentaciju protiv njega. Kako su general Sead Delić i njegov bezbjednjak Mehmed Žilić obezglavi odbranu Srebrenice. Sukob u vrhu Armije BiH pomogao je srpskom zločinu nad Bošnjacima Srebrenice. Naser Orić: “Neću ništa govoriti dok je Alija Izetbegović živ.”

Pristanak Momira Nikolića, poznatog kao Penzijica, nekadašnjeg načelnika bezbjednosti u Bratunačkoj brigadi Vojske Republike Srpske, da konačno progovori o zločinu u Srebrenici iz ugla zločinca, svjedočeći u postupku koji Tribunal u Haagu vodi protiv Blagojevića i Obrenovića, posljednjih dana stavio je ponovno u prvi plan odgovornost za zločin u Srebrenici.

Koincidencija je da se Nikolićevo svjedočenje skoro poklopilo s otvaranjem Memorijalnog centra u Potočarima, tako da je, uz javni istup bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona, koji je ponovio da se u BiH i Srebrenici desio genocid, još jednom potcrtana činjenica da je mnoštvo najodgovornijih ratnih zločinaca još uvijek na slobodi i da za zločin ubistva 7.600 osoba skoro da niko nije kažnjen.

Grupa nižih oficira koja je trenutno pred sudijama Tribunala, istina u različitim svojstvima (Nikolić se nagodio s Tribunalom i za smanjenje kazne svjedočit će protiv Blagojevića i Obrenovića), zapravo u politici koju vodi Tribunal predstavlja uvod u suđenja Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.

Prema tvrdnji našeg izvora u Haagu, ovakva praksa ima dvostruko opravdanje: prvo, nakon što se pred Tribunalom pojave Karadžić i Mladić, svako hapšenje “sitnijih riba” neće biti interesantno, a od tog događaja suđenja za ratne zločine trebalo bi preći na nacionalne sudove kojima će biti prepuštene “sitne ribe”; i drugo, u nagodbama s nižim oficirima pokušat će se isposlovati što više priznanja kako bi se ipak i Srbima u BiH dokazalo da su Mladić i Karadžić bili kreatori genocida.

Iako na jednoj strani stoje još uvijek desetine i stotine onih koji bi mogli odgovarati za zločin u Srebrenici, u ćelijama Scheveningena već nekoliko mjeseci nalazi se brigadir Naser Orić, ratni komandant odbrane Srebrenice.

Posljednjih godina se svaki put kada se spomenulo ime Nasera Orića u kontekstu suđenja u Haagu postavljalo pitanje moralnog uporišta za njegovo hapšenje prije nego što u Haagu završe srpski zločinci.

Međutim, upravo je princip pristupa suđenju nižim srpskim oficirima obrazac s kojim je Tribunal bio uvjeren da će preko Nasera Orića, u nekoj vrsti nagodbe, konačno doći do potpune slike i odgovornosti bošnjačke strane u zločinu u Srebrenici.

Također, osuđivanjem Nasera Orića dobio bi se balans koji bi Tribunalu dao kredibilitet neovisnosti.

Osam Bošnjaka protiv Nasera

U strahu da će Naser Orić pristati na nagodbu i odabrati ovu vrstu odbrane kao najpouzdaniju, bošnjačka vrhuška je odmah po hapšenju Orića u Haag uputila advokata Vasviju Vidović kako bi preduhitrila bilo kojeg drugog “vanstranačkog” advokata.

U tom trenutku učinilo se da je Vidovićka stavila stvari pod svoju kontrolu. Svi advokati s kojima smo kontaktirali, a koji su ranije bili zainteresirani za Orićevu odbranu, odjednom su nalazili mnoštvo razloga za odustajanje.

Iako godinama branjen sa svih političkih i vojnih nivoa, Orić je u trenutku zaboravljen. Naprotiv, oni koji su ga na raznim forumima branili našli su se odjednom, uslovno rečeno, na drugoj strani upravo u trenutku kada se ispostavilo da bi Naser Orić mogao postati opasan po svoje civilne i vojne šefove.

Tuzlanski odjel FOSS-a i Komanda Drugog korpusa haškim istražiteljima dostavili su prije nekoliko sedmica opsežnu dokumentaciju u kojoj se pokušava dokazati da je Naser Orić počinio ratni zločin ne samo protiv Srba nego i protiv Bošnjaka Srebrenice.

Naš izvor u Komandi Drugog korpusa kazao je kako su u Haag dostavljena čak i “nebitna” dokumenta, poput svjedočenja u Tuzlu prebjeglih Srebreničana tokom ‘94. godine, o švercu hrane iza kojeg je navodno stajao Naser Orić, te torturama i maltretiranjima lokalnog stanovništva.

Iako se ova svjedočenja ne mogu tretirati kao validna jer su ih mahom davali muškarci koji su, bježeći iz Srebrenice, po dolasku u Tuzlu mogli biti tretirani kao dezerteri, pa su pokušavali iznaći kvalitetno objašnjenje zašto više nisu mogli ostati u Srebrenici.

Prema provjerenim informacijama, u Haagu će se pojaviti osam svjedoka Bošnjaka koji će pokušati dokazati da je Naser Orić počinio ratni zločin.

Prema istom izvoru, na više od hiljadu stranica dokaznog materijala stoji kako je Naser Orić organizirao zasjedu Nurifu Rizvanoviću u prvoj godini rata.

Podsjetimo, Rizvanović je bio poznat kao vrsni obavještajni oficir bivše JNA, za kojeg su postojali dokazi da je radio za najmanje dvije obavještajne službe.

S obzirom na to da je porijeklom iz Bratunca, Rizvanović je u ljeto ‘92. godine skupio nekoliko stotina dobrovoljaca iz Podrinja i naoružane ih poveo prema Srebrenici.

Iako u tim danima “ni ptica nije mogla proći” područjem Kamenice i Konjević-Polja, oko tri stotine Rizvanovićevih vojnika usred dana je prošlo pješice tridesetak kilometara od Sapne do Cerske, i to bez ispaljenog metka.

Tada je Komanda TO Subregije Zvornik, Bratunac, Vlasenica i Srebrenica, razmatrajući ovo pitanje, iskazala sumnju da se radi o “ubačenoj grupi”, ali ništa nije odlučeno.

Ipak, Nurif Rizvanović, koji je navodno bio poslan da preuzme komandu u cijeloj Subregiji, ubijen je u zasjedi.

Nikada okolnosti ovog ubistva nisu razjašnjene, ali se nagađalo da bi potencijalni ubica, odnosno nalogodavac, mogao biti Orić, jer mu je Rizvanovićev dolazak prijetio gubljenjem pozicije prvog čovjeka odbrane.

Svjedočenja koja su Vojnoj i Državnoj bezbjednosti davali Srebreničani nisu nikoga drugog sumnjičila osim Orića.

U sirovoj formi sva ta svjedočenja proslijeđena su u Haag.

Između ostalog, u tim svjedočenjima stoji kako je Naser Orić švercovao so i u Srebrenici je prodavao za zlato i hranu.

Švercerski kanali su navodno išli preko predratnih prijatelja Srba u Bratuncu i Ljuboviji, a Orićev novac je navodno prebacivan tim kanalima u Austriju.

U nizu dokumenata koje je haškim istražiteljima predala Vojna bezbjednost Drugog korpusa, na čijem je čelu u vrijeme prikupljanja svjedočenja bio Mehmed Žilić, a nakon njega Srebreničanin Ševko Tihić, Naser Orić se markira kao kriminalac koji se otrgao kontroli pretpostavljene Komande.

Upravo takve tvrdnje i pokušaj njihovog dokazivanja aboliraju bilo koju višu komandu Armije RBiH, prije svega za dešavanja u Kravici, gdje je Orić, navodno, počinio ratni zločin ubijanja civila, a potom i za pad Srebrenice.

Malo je poznato da je Žilić ‘93. godine sa svojim kolegom bezbjednjakom Antom Pranjićem proveo je akciju provjere i pokušao izvršiti smjenu i zatvaranje komandanata brigada u ključnim mjestima Regije.

Na udaru su se našli Dževad Avdičević Babak, komandant Teočanskih lavova, zatim Šemsudin Muminović, komandant 206. viteške brigade Zvornik, Ramiz Pljakić, komandant 108. brčanske viteške brigade, i Nedžad Hanić, komandant 107. viteške brigade iz Gradačca.

Ljubomora SDA generala

U zimu 1994. godine Komanda Drugog korpusa je, na osnovu prijedloga Mehmeda Žilića, generalu Seadu Deliću uputila prijedlog Generalštabu Armije RBiH da iz Srebrenice izvuče dvadesetak oficira kako bi se navodno školovali u Zenici, a potom vratili u Srebrenicu.

Zapravo je izvlačenje oficira bilo dio tajne operacije Trebević 5, u kojoj se pokušao dokazati kriminal civilnih i vojnih funkcionera na prostoru koji je kontrolirala Armija, a potom ih, u cilju podizanja vojne discipline i morala, najstrožije sankcionirati.

Naravno, ova će operacija biti pretvorena u obračun protiv neistomišljenika, tako da je na kraju propala.

Načelnik bezbjednosti Drugog korpusa Mehmed Žilić je, na osnovu svjedočenja Srebreničana, optužio Nasera Orića da je kriminalizirao vojnu komandu u Srebrenici, tako da je od generala Seada Delića zahtijevao da Orić bude prebačen u Tuzlu i da se tu kazni.

Žilićev stranački kolega i pretpostavljeni komandant Delić prihvatio je ovaj prijedlog, objašnjavajući ga i odobravajući činjenicom da je Srebrenica zaštićena zona UN-a i da zapravo tamo komandanti i nisu potrebni!?

Iako je Trebević 5 već bio u fazi zaustavljanja, Žilićeva je isključiva zasluga što je Orić izopćen iz vojnih struktura već u vrijeme pada Srebrenice, bez obzira na to što je tada bio s činom brigadira i bio najkompetentniji da preuzme komandu nad jedinicama koje su pokušale smanjiti posljedice pada Srebrenice.

U samoj Komandi 2. korpusa u Tuzli, prilikom donošenja odluke da Orić sa dvadesetak oficira bude prebačen iz Srebrenice u Tuzlu, došlo je do podijeljenih mišljenja, tako da je Sead Delić u tom momentu izgubio podršku najprivrženijih oficira, kao što je bio Hamza Šarić, načelnik bezbjednosti Pete operativne grupe.

Šarić je pokušao ubijediti Delića da je ta odluka pogubna, ali Delić nije htio povući ono što se već dogovorio sa Žilićem.

Do sada je ostalo nepoznato da je u vrijeme pada Srebrenice među bošnjačkim oficirima u Tuzli vladao pravi rat.

General Sead Delić, koji je zahvaljujući dobrim relacijama sa Izetbegovićevom SDA dobio čin generala i funkciju komandanta najvećeg korpusa u Armiji, unutar SDA je mjesecima pokušavao da se nametne kao “prvi general”.

Formiranje 24. divizije, koja je imala zonu odgovornosti upravo za podrinjski pojas, na površinu je izbacilo Saliha Saleta Malkića, koji nije imao “hipoteku” da je bio oficir JNA, što je opterećivalo Delića.

Strahovito brzo napredujući, Malkić je zaprijetio Seadu Deliću da će izgubiti prvo “mjesto do Alije”, tako da je na ovoj relaciji sijevalo baš u vrijeme kada je Orić iz Srebrenice stigao u Tuzlu.

Pad Srebrenice i smrt više od 7.000 ljudi u samo nekoliko dana nisu približili ova dva generala ni privatno ni službeno, tako da zbog njihove sitne svađe uopće nije postojala koordinacija jedinica Drugog korpusa i 24. divizije.

Tako se i desilo da na širem prostoru naselja Baljkovica, Križevići, Hemlijaši i Nezuk jedinice Armije uopće nisu bile pokrenute s ciljem probijanja obruča Mladićevih zločinaca, u kojem je ubijeno najmanje 1.500 ljudi.

Taj obruč, bar su tako govorili obavještajni podaci koji će kasnije biti potvrđeni, čuvalo je svega nekoliko stotina vojnika Vojske Republike Srpske!?

Istovremeno je na slobodnim teritorijama Sapne i Kalesije bilo angažirano oko 15.000 vojnika Armije.

Zbog svađe oficira Drugog korpusa, tokom pokolja nad Srebreničanima, niti jedan metak nije ispaljen na prostore pod srpskom kontrolom.

Gdje je umro Avdo Palić

Analiza pada Srebrenice, koja je provedena u kancelariji prvog guvernera Tuzlanskog okruga Izeta Hadžića u prisustvu Harisa Silajdžića, obilovala je napadima i prozivanjem vojnog rukovodstva u Tuzli.

Kada je Delić optužen da nije ništa uradio, ustao je i rekao kako je to laž i kako je on lično išao u proboj, nakon što je skinuo generalske epolete: “Meni je na rukama umro Avdo Palić u Baljkovičkoj rijeci!”, kazao je general Delić.

Nakon toga su prisutni Srebreničani skočili vičući: “Lažeš, lažeš! Avdo je ubijen pedeset kilometara odatle!”

Salih Malkić, koji je iz Živinica rukovodio akcijom imajući na drugoj strani generale Ratka Mladića, Radislava Krstića, Ljubu Bearu, Milenka Živanovića, Svetozara Andrića i druge, nekoliko mjeseci poslije dobit će za ove zasluge čin generala kako bi se izjednačio sa Seadom Delićem.

I doista, u jednom su postali jednaki – svom odnosu prema Srebrenici.

Žilić je, kao veoma zaslužan, dobio niz važnih pozicija u Sarajevu kako bi s njih mogao kontrolirati stvari i u Tuzli i u Sarajevu.

Da bi se odnos struktura Armije BiH prema zločinu u Srebrenici bar dijelom zataškao, u žižu je izbačen brigadir Naser Orić.

Permanentno držan na ivici zakona i odlaska u Haag, Orić je upravo u Seadu Deliću i Mehmedu Žiliću imao opasnost, ali i mogućnost da se, ako bude kooperativan, spasi odgovaranja za ratni zločin.

Na velika vrata Orić je uveden u sarajevsko kriminogeno društvo pod kontrolom Bakira Izetbegovića i njegovog prijatelja i savjetnika Senada Šahinpašića Šaje.

Prodana mu je priča o međunarodnoj zavjeri i pokušaju da se međunarodni funkcioneri koji su bili inkorporirani u dešavanja oko Srebrenice pokušavaju potkusurivati njime, na taj način izbjegavši obavezu da mu pomognu u bilo čemu.

Komanda Drugog korpusa, koja je još uvijek pod kontrolom Mehmeda Žilića (bar dio bezbjednosti), cijelo je vrijeme neumorno radila prikupljajući dokazni materijal.

Čak je Orić markiran i kao ključni diler teških droga na tuzlanskoj regiji.

Sredinom ovoga mjeseca policajci MUP-a Tuzlanskog kantona, u okviru akcije hapšenja dilera krivotvorenih novčanica, zaplijenili su vozilo Jeep Wrangler koje je do hapšenja povremeno vozio Naser Orić.

Ova informacija je također dostavljena Tribunalu.

Naš izvor u Tuzli tvrdi da je akcija ustvari provedena s ciljem da se prikupe novi inkriminirajući detalji o Naseru Oriću.