Na današnji dan 1995. godine poginuo je general Izet Nanić, pogibijom je probio blokadu koja je trajala 1.201 dan

Na današnji dan 1995. godine tokom akcije s ciljem spajanja snaga Petog korpusa Armije BiH sa snagama Hrvatske vojske, poginuo je brigadni general Izet Nanić.

Lik i djelo generala Izeta Nanića u tumačenju odbrambeno-oslobodilačkog rata nesumnjivo predstavlja obelisk i svjetionik slobode. Prema riječima prvih sagovornika, Nanić je “bio rođen da komanduje”, sa istaknutim darom za liderstvo.

Petnaestog augusta 1992. godine formira se i 105. bužimska krajiška pješadijska brigada čime će Izet Nanić preuzeti brigadu sa 27 godina.

Brigada će promijeniti ime u aprilu 1993. godine kada postaje 505. brdska brigada, međutim, komandanta neće mijenjati sve do pogibije generala Izeta Nanića.

U međuvremenu će Nanić stasati kao “Igman” što je bila njegova šifra u radiosaobraćaju pri čemu će stasati i njegova brigada u operacijama koje su se u pravilu vodile u najneravnopravnijim uslovima, koji će stvoriti temelje za razvoj autentične taktike pješadijskog boja koji je svojstven 505. brigadi.

Noćna borbena dejstva uz karakterističan ratni poklič slomit će nekoliko neprijateljskih ofanziva i izdaju Fikreta Abdića te osloboditi teritoriju koja će se brojiti u desetinama kilometara.

Napasti u jesen 1994. godine najbolje što je imala tzv. Vojska Republike Srpske sa malobrojnim snagama, forsirati nabujalu rijeku Unu sa jednim čamcem, mogao je samo neko ko ima bezgranično povjerenje u svoje znanje ali i volju snaga za opstanak i pobjedu.

Pogibija u borbi

U završnim borbama za deblokadu Unsko-sanskog kantona general Nanić je prema direktivi komande Petog korpusa provodio proboj na istočnoj strani okruga s ciljem prodora linija tzv. Srpske vojske krajine.

Rukovodeći i komandujući s lica mjesta i iz pokreta, Nanić je nastojao ubrzati već postignuti prodor kako bi se što prije ostvario kontakt sa snagama Hrvatske vojske.

Detaljan opis njegove pogibije dao je jedan od njegovih saradnika načelnik veze 505. viteške brigade Alija Osmanović, a koji se nalazio pored njega u trenutku pogibije.

“Odjednom smo naišli na tek osvojeni bunker oko kojeg su bile razbacane četničke stvari. Nastavili smo dalje i izuzetno brzo prešli približno 2,5 km puta. U međuvremenu smo sreli komandira čete Sedu Šekića i još dva-tri vojnika koji su izbavljali ranjenika. Komandant je Sedi rekao da se vrati s nama. Kad smo došli otprilike na pola puta, čuli su se neki razgovori u blizini, a potom i pojedinačni pucnji iz pušaka. Zastali smo i zašutjeli. Suljo je bio odmah do nas. Komandanta sam povukao iza sebe u šumu, s lijeve strane puta. Potom sam se okrenuo u pravcu iz kojeg su se čuli pucnji i dovikivanja naše prethodnice. Jednim korakom izišao sam na put. Kad sam se okrenuo u pravcu komandanta, nije bio na ranijem mjestu, već na putu s moje desne strane. Otvorena je vatra. Komandant je pucao i iz stojećeg stava rafalima zasipao četnike. Zalijegajući, vidio sam ga kako mijenja okvir. Ponovo je otvorio vatru. Povela se žestoka borba i vatra je bila sve žešća i žešća. Četnici su bili na dvadesetak metara ispred nas. Kad sam pogledao u pravcu komandanta, vidio sam da je pogođen i da pada na leđa. S desne strane puta najbliži komandantu bio je Zahid Makić. Rukom sam mu pokazao na komandanta. Kad mu je prišao, uhvatio ga je za opasač i povukao dolje za jedno drvo. Prošlo je oko pola minute dok sam im uspio pritrčati. Pored Makića, tu je već bio još jedan borac. Obojica su izvadili zavoje, ali ga nijedan nije uspio previti. Uzeo sam zavoj i stavio na vrat, odakle je išla krv. Komandant me pogledao. Polahko sam ga privukao sebi na koljena. Uzeo me je za ruku i stegnuo koliko je imao snage, da sam pomislio će mi prsti pući. Samo je kazao: ‘Crni…’ Odgovorio sam: “Reci, Igmane, Crni je”, ali te moje riječi nije više mogao čuti. Tog je trenutka izdahnuo”, rekao je Osmanović.

Izet Nanić je rođen 4. oktobra 1965. godine u Bužimu koji je tada pripadao općini Bosanska Krupa. Još u djetinjstvu kao živahan dječak ispoljava afinitet prema vojnom pozivu što će kasnije biti njegov odabir profesije. Nakon srednje vojne škole u Zagrebu, završava i Vojnu akademiju JNA u Zagrebu smjer Ratno zrakoplovstvo i protuzračna odbrana.

Kao poručnik službuje u Srbiji u sastavu raketnog diviziona da bi početkom 90-ih i sve izglednije agresije na BiH uspio napustiti vojnu službu i stići u rodni Bužim u kojem su pripreme za odbranu uvelike tekle.

Prvobitno iako među rijetkim oficirima Bošnjacima u Cazinskoj krajini, Nanić nije bio naročito prihvaćen od vojnih i političkih vlasti. Međutim, vrlo brzo je njegovo znanje i stručnost došlo do izražaja da bi u ljeto 1992. godine bio imenovan za komandanta Štaba teritorijalne odbrane Bužim.

Posmrtno mu je dodijeljeno priznanje “Orden heroja oslobodilačkog rata” 1998. godine i unaprijeđen je u čin brigadnog generala.