Emotivan oproštaj od preminulog Zeničanina: Odlaskom Adisa jedno mjesto u džamiji ostalo je prazno

„Gdje ću ja i kome nedostajati?“ – pitanje je koje je Amir Delihasanović ostavio u svojoj emotivnoj objavi na Facebooku, opraštajući se od Adisa Viteškića, kojeg je od milja zvao Dise.

Viteškić je, nakon zdravstvenih komplikacija izazvanih alergijskom reakcijom na ubod pčele, preminuo u Kantonalnoj bolnici Zenica. Vijest o njegovom odlasku potresla je porodicu, prijatelje, džematlije i brojne Zeničane koji su ga poznavali.

Delihasanović je u svojoj objavi posebno istakao da je sa Viteškićem godinama bio u istom džematu, zbog čega, kako navodi, njegov izostanak već danima primjećuje čim uđe u džamiju.

„Već nekoliko dana kada uđem u džamiju, na njenoj lijevoj strani između prvog i drugog saffa fali figura našeg uvijek srdačnog, na šalu spremnog, nasmijanog brata Diseta“, napisao je Delihasanović.

Prisjetio se i osobina koje su ga, kako kaže, posebno krasile – ljubavi prema džamiji i džematu, spremnosti da pomaže drugima te širokog osmijeha i susretljivosti.

Posebno je izdvojio njegov odnos prema namazu i džematu. Prisjetio se situacije kada je Viteškić, iako je sa sinom išao na utakmicu Čelika, zakasnio na početak susreta kako bi klanjao akšam u džamiji, a utakmicu napustio prije kraja kako bi stigao na jaciju.

„Ako ga ne bi vidjeli dva sabaha u džematu zaredom, pitali bi se šta je sa njim“, naveo je Delihasanović, dodajući da je Viteškić jednom prilikom čak izašao iz autobusa i platio taksi iz udaljenog mjesta kako bi namaz klanjao u njegovom vremenu.

Govoreći o njegovoj humanosti, Delihasanović navodi da je Viteškić, iako se bavio trgovinom i nije imao stalna i sigurna primanja, pomagao drugima i udjeljivao velike iznose novca.

„Ko zna koliko toga je uspio sakriti i udijelio tajno“, napisao je, dodajući da se za dio njegove pomoći saznalo tek zato što je morao pomagati preko drugih ljudi.

Ipak, ono po čemu će ga, prema njegovim riječima, mnogi posebno pamtiti jeste osmijeh.

Viteškić je, navodi Delihasanović, i pored vlastitih zdravstvenih i životnih problema uvijek širio optimizam, nije se žalio i na pitanje kako je često bi odgovorio: „Ma borba brate, elhamdulillah.“

„Nije kukao, nego širio svojim primjerom optimizam i pozitivnost“, poručio je Delihasanović.

Na kraju emotivne objave, oprostio se od svog prijatelja nadom da rastanak ipak nije konačan.

„Ne zna insan koliko neki ljudi znače dok ne odu, a ja se nadam da ćemo kao braća ponovo dijeliti džemat sa Disetom, kod Havda sa Poslanikom, alejhi selam, pa i u Džennetu“, napisao je Delihasanović.

Njegove riječi dirnule su brojne koji su poznavali Adisa Viteškića, ostavljajući iza sebe snažnu poruku o tome koliko čovjekov trag među ljudima postaje vidljiv tek kada ga više nema.