Državni posao velikom broju ljudi i dalje je “zgoditak na lotu”: Je li zaista bolje raditi za državu ili privatnika

“Lahko je tebi dići kredit ti si u državnoj službi”, “Da mi je dobiti posao u državnoj službi”, “Vi ste u državnoj službi zaštićeni”, koliko ste puta čuli ili i sami izgovorili ove rečenice? Iako se tržište rada mijenja, zaposlenje u javnom sektoru za mnoge i dalje predstavlja sinonim za sigurnost, neradne vikende i praznike, redovnu plaću i bolja radnička prava.

Kakva je trenutno razlika između državnog i privatnog sektora kada su u pitanju plaće i druge naknade? Odgovor nije jednostavan, a evo i zašto. 

U privatnom sektoru plaće nisu više tako male, ali su razlike u uvjetima rada za državu i privatnika ogromne. 

Prosječna plaća nije dobar pokazatelj

Prosječna neto plaća u Federaciji BiH u junu 2026. iznosila je 1.714 KM i bila je 8,7 posto veća nego godinu ranije. Međutim, prosjek skriva ogromne razlike.

U finansijskim djelatnostima i osiguranju prosječna neto plaća iznosila je 2.649 KM, a u informacijama i komunikacijama 2.315 KM. S druge strane, zaposleni u hotelijerstvu i ugostiteljstvu prosječno su primali svega 1.139 KM. Podaci su to Federalnog zavoda za statistiku objavljeni 17. augusta ove godine.

Dakle, dobro plaćen radnik u privatnoj IT, finansijskoj ili drugoj visokoprofitabilnoj kompaniji može zarađivati znatno više od velikog broja zaposlenih u javnom sektoru. Problem je što to nije iskustvo velikog dijela privatnog sektora.

Ali, nije sve ni u plaći…

Privlačnost državnog posla teško je objasniti samo iznosom koji svakog mjeseca legne na račun. Za mnoge radnike važnija je sigurnost ili bolje rečeno predvidivost. To bi podrazumijevalo da ste sigurni kako će plaća biti redovna, da je vaše radno vrijeme jasno definisano, da je vaše radno mjesto sigurno i da ste zaštićeni kolektivnim ugovorom, što u privatnom sektoru baš i nije slučaj.  

ZAKON O RADU

Sindikat poručuje: Radnici ne smiju plaćati bolovanje, sve ostalo je stvar države i poslodavaca

Tu nastaje jedna od najvećih razlika u percepciji države kao poslodavca i privatnika. 

Radnik u uspješnoj privatnoj kompaniji može imati i veću plaću i bolje uvjete rada od državnog službenika. Međutim, privatni sektor obuhvata sve – od velikih banaka, telekomunikacijskih i IT kompanija do malih trgovina, restorana i preduzeća koja se svakodnevno bore za opstanak. Zato i kad se govori o prosječnoj plaći u privatnom sektoru dobro se i realno mora sagledati situacija. U privatnom sektoru plaća može biti i pet, šest ili više hiljada maraka, a može biti i nešto iznad hiljade. Podatak o prosječnoj plaći u privatnom sektoru sam po sebi ne govori mnogo ili bar ne daje cjelovitu sliku stanja privrede, tržišta rada i tome slično. 

Ukratko, ne postoji jeda privatni sektor. 

Godišnji odmor, topli obrok i regres

Osnovna prava radnika nisu privilegija državnih službenika. Zakon o radu propisuje prava zaposlenih bez obzira na to radi li osoba kod privatnog ili javnog poslodavca na kojeg se zakon primjenjuje.

Ali postoji razlika između zakonskog minimuma i prava koja radniku dodatno daju kolektivni ugovor, pravilnik ili ugovor o radu.

U javnom sektoru mnoga dodatna prava detaljnije su uređena kolektivnim ugovorima i drugim propisima, zbog čega radnik unaprijed može znati šta mu pripada. Kod privatnika to znatno više zavisi od konkretnog poslodavca i djelatnosti.

Što se plaća općenito tiče, a s obzirom na podatke koje smo navodili, bitno je napomenuti da Federalni zavod za statistiku pri obračunu prosječne neto plaće u FBiH topli obrok i regres iskazuje odvojeno od same plaće. Zbog toga sama statistika o prosječnoj plaći ne govori uvijek koliko zaposleni na kraju mjeseca stvarno dobije. No, kod privatnih poslodavaca u većini slučajeva kada dogovarate plaću, zapravo dogovarate cijeli “paket”. Zato na razgovorima za posao radnik dobro treba voditi računa da li je dogovorena plaća od, primjera radi, 1.600 KM samo plaća ili je u to uračunat topli obrok i prijevoz. 

Najveća prednost države poslodavca – sigurnost

U privatnoj kompaniji pad prihoda i loše poslovanje mogu vrlo brzo dovesti do smanjivanja broja zaposlenih. Državna institucija ne zavisi na isti način od tržišta.

Upravo zato “siguran posao” ostaje jedan od ključnih razloga zbog kojih su konkursi za javni sektor privlačni čak i ljudima koji bi u privatnom sektoru možda mogli zarađivati više.

Uz to dolazi još jedna važna stvar,a ona se zove mogućnost planiranja privatnog života. Kredit na 20 godina mnogo je lakše uzeti kada radnik vjeruje da će imati isto radno mjesto i naredne godine.

Privatni sektor, međutim, ima ono što država često nema, a to je, recimo, brža i lakša mogućnost napredovanja.

Dobar radnik može mnogo brže povećavati plaću, mijenjati pozicije, pregovarati o uvjetima ili preći konkurenciji koja nudi više. Posebno se to odnosi na zanimanja za kojima postoji velika potražnja.

Javni sektor je znatno rigidniji. Plaće su često vezane za koeficijente, radna mjesta i propisane procedure, pa odličan radnik ne može jednostavno otići direktoru i dobiti 500 KM veću plaću zato što postiže izuzetne rezultate.

Zato je, pri ocjeni šta je bolje privatni sektor ili državna služba pogrešno uzimati iznos plaće kao jedino mjerilo.  

Pravo pitanje više nije da li je bolja državna služba ili privatnik, već koji privatnik ili koji nivo države. Recimo, nije nikakva tajna, da entitetski nivo, naročito federalni, ima mnogo bolje plaće nego li je to nivo države BiH. Također, nije isto raditi u Kantonu Sarajevo i Bosanskopodrinjskom kantonu. 

Jer radnik u finansijskom sektoru sa prosječnom plaćom od 2.649 KM i radnik u ugostiteljstvu sa 1.139 KM statistički pripadaju istom privatnom sektoru, ali njihov standard života teško da može biti različitiji.  

Šta god da pokazivale cifre i iznosi plaća, činjenica da se posao u javnom sektoru i dalje kod većine stanovništva doživljava kao “zgoditak na lotu”, govori nešto važno o tržištu rada u BiH.

Faktor.ba