Zašto krivimo sebe i kad nismo krivi? Psihologinja ima objašnjenje

Samookrivljavanje je česta reakcija na gubitak, traumu i patnju. Može dati kratkotrajan osjećaj kontrole, ali često otežava oporavak i brigu o sebi.

Ljudi krive prirodu, Boga, neprijatelje, partnere i sebe. Krivimo čak i političare jer, po općem uvjerenju, rijetko preuzimaju odgovornost.

Okrivljavanje ima više funkcija, piše američka klinička psihologinja i psihoanalitičarka Suzanne B. Phillips za Psychology Today. Okrivljavanjem pokušavamo urediti osjećanja, ispraviti štetu i vratiti red u lični i društveni život. U najboljem slučaju, priznanje krivice vodi izvinjenju, popravljanju štete ili pravednoj kazni.

Kada okrivljavanje može imati svrhu

Ponekad utvrđivanje krivice pomaže da se nepravda ispravi. Sporazum kompanije Toyota, proizvođača komercijalnih kamiona, da plati 1,6 miliona dolara zbog lažiranja testova emisije štetnih gasova jedan je takav primjer.

Slično važi i za bliske odnose. Kada partner preuzme krivicu za nevjeru, to može obnoviti povjerenje. Takvo priznanje pokazuje odgovornost, a ponekad otvara i put ka pomirenju.

Ipak, okrivljavanje je rijetko jednostavno. Često se pretvara u poricanje, prebacivanje odgovornosti ili šutnju pred zlostavljanjem. Tada više ne pomaže oporavku, nego ga koči.

Zloupotrebe okrivljavanja

Zloupotreba okrivljavanja vidi se kada sistem kazni žrtvu umjesto počinioca. Ako dvanaestogodišnja djevojčica pobjegne od seksualnog zlostavljanja u vlastitom domu i završi u rukama svodnika, ona često ne razumije zašto je sudovi tretiraju kao krivca.

Slično se dešava i na društvenom nivou. Kada se ljudi pobune protiv ugnjetavanja, vlast ih može optužiti za nemire. Nakon toga često slijede odmazde nad njima i njihovim porodicama.

Takvi primjeri pokazuju da okrivljavanje može postati sredstvo moći. Umjesto da donese pravdu, ono tada produbljuje štetu.

Opasnost koju nosi samookrivljavanje

Samookrivljavanje ponekad može biti dio iskrenog priznanja vlastite greške. Međutim, mnogo češće se javlja i onda kada osoba nije učinila ništa loše.

Tada ono služi kao pokušaj da se izdrže nepodnošljiva osjećanja. Ljudi njime pokušavaju objasniti ono što ne mogu kontrolirati.

U knjizi Trauma Bonding and Interpersonal Crimes Joan Reid piše o emocionalnoj vezanosti žrtava za zlostavljače. Žrtve ih ponekad brane jer su im oni jedine poznate figure privrženosti. Na sličan način dijete često krivi sebe kako bi prikrilo roditeljsko zlostavljanje.

Psihoanalitičar i preživjeli Holokausta Alfred Garwood smatrao je da je samookrivljavanje kod preživjelih isprva smanjivalo bol i tjeskobu. Time se ublažavao osjećaj bespomoćnosti pred uništenjem i ogromnim gubitkom. Ali krajnji ishod bio je teži proces tugovanja i suicidalni očaj.

Kako se samookrivljavanje održava

Veteran Tom Voss u knjizi Where War Ends: A Combat Veteran’s 2,700-Mile Journey to Healopisuje vlastito samookrivljavanje i moralnu povredu. Pisao je o tome kako je patio zbog onoga što je učinio i čemu je svjedočio u ratu.

Kasnije je, kroz dugo pješačenje i susrete s drugim veteranima, pronašao put ka iscjeljenju. Povezanost s drugima i njihove priče pomogle su mu da se oslobodi tereta krivljenja sebe.

U dugogodišnjem radu s traumom često se vidi isti obrazac. Ljudi koji prežive katastrofu, nasilje ili tešku dijagnozu gotovo uvijek na neki način okrive sebe. Kao da je lakše kriviti sebe nego prihvatiti da život ponekad nije pod našom kontrolom.

Utjecaj drugih i put ka oporavku

Samookrivljavanje često jača kada i drugi krive žrtvu. To se vidi u rečenicama poput: „Nije trebala tako kasno ići vozom“ ili „Nije pazio šta jede“.

Takve poruke stvaraju ne samo krivicu nego i stid. Stid se zatim pokazuje kroz manjak samopouzdanja, prezir prema sebi i strah od razotkrivanja.

Zbog toga ljudi teže pokazuju saosjećanje prema sebi. A upravo je ta empatija često nužna za oporavak.

Kada je okrivljavanje opravdano, ono može imati obnoviteljsku ulogu. Preuzimanje odgovornosti može pomoći i osobi koja je pogriješila i onome kome je nanesena nepravda.

Ali samookrivljavanje ne bi smjelo upravljati nečijim životom. Ako traje predugo, ono potiskuje sve druge osjećaje. Tada postaje važno tugovati, podnijeti bijes, priznati strah i prihvatiti vlastita ograničenja.

Traženje pomoći je oblik brige o sebi. To može biti razgovor s terapeutom, bliskom osobom ili grupom podrške. Cilj nije poricanje bola, nego razmrsivanje patnje koju ne zaslužujete.

Na kraju, oporavak traži i oprost prema sebi. Tek tada je moguće pustiti okrivljavanje i krenuti dalje, korak po korak.