Od Srebrenice do reprezentacije BiH: Porodice im preživjele agresiju, a oni danas nose dres domovine

Fudbal ponekad nije samo utakmica, rezultat i 90 minuta na terenu. Za neke porodice on postane veza između prošlosti i budućnosti, između zemlje iz koje su morali otići i domovine kojoj se njihova djeca vraćaju kroz reprezentativni dres.

Takvu priču danas nose Zinedin Smajlović i Benjamin Tahirović, dvojica fudbalera rođenih i odraslih u Švedskoj, čije su porodične priče duboko povezane s Bosnom i Hercegovinom.

Njih dvojica odrasli su na području Stockholma, praktično na nekoliko kilometara udaljenosti. Danas ih povezuje i reprezentacija Bosne i Hercegovine.

Smajlović u reprezentativni dres ulazi s porodičnim naslijeđem Srebrenice. Njegova majka Dženana kao djevojčica je morala napustiti rodni kraj, dok je njen brat Zijad ubijen tokom genocida u Srebrenici. Njegovi posmrtni ostaci identificirani su godinama kasnije i jedan su od brojnih članova porodice čije se ime danas veže za tragediju tog kraja.

Kada je Zinedin rođen, porodica je razmišljala da mu daju ime po ubijenom dajdži. Ipak, odlučili su se za drugo ime – Zinedin, prema slavnom francuskom fudbaleru Zinedineu Zidaneu.

Od najranijih dana bilo je jasno da će fudbal imati posebno mjesto u njegovom životu.

Kao dječak igrao je turnire, trenirao i nosio poruku koja je za njegovu porodicu imala mnogo veće značenje od sporta. Na utakmicama je znao nositi majicu s porukom posvećenom Srebrenici i Potočarima.

Za porodicu Smajlović fudbal je tako postao i način da se govori o prošlosti.

„Za nas je uvijek bilo važno da naša djeca znaju našu historiju, da razumiju odakle dolazimo“, poručili su njegovi roditelji.

Slična, ali drugačija priča razvijala se u Rinkebyju, gdje je odrastao Benjamin Tahirović.

Njegov stariji brat Adi također je igrao fudbal, ali je od početka bilo jasno da Benjamin ima nešto posebno. Kao dječak znao je trenirati sa starijim igračima, a porodica je vrlo rano primijetila njegov talenat.

Put do profesionalnog fudbala, međutim, nije bio jednostavan.

Nakon perioda provedenog u švedskom fudbalu, Tahirović je dobio priliku koja mu je promijenila karijeru. Iz Vasalunda je otišao u Italiju, a potom stigao do Rome.

Tamo je kao tinejdžer dobio priliku debitovati na Olimpijskom stadionu, pred desetinama hiljada gledalaca.

Za njegovog brata Adija taj trenutak bio je posebno emotivan.

Godinama je upravo on gledao Benjaminove treninge, pratio njegov razvoj i vjerovao da će jednog dana napraviti veliki iskorak. Kada je stigla vijest da Benjamin odlazi u Romu, emocije više nije mogao zadržati.

Karijera ga je kasnije odvela dalje, a Benjamin je postao reprezentativac Bosne i Hercegovine.

Njegova odluka da nastupa za BiH nije bila samo pitanje fudbala. U porodici se reprezentacija doživljavala kao nešto posebno.

Bosna i Hercegovina bila je dio porodičnog života i prije nego što je Benjamin obukao dres reprezentacije. Utakmice su se gledale kao porodični događaji, a generacije bosanskohercegovačkih fudbalera, posebno Edin Džeko, imale su posebno mjesto u toj priči.

Sada je reprezentativni dres zajednički put i za Tahirovića i Smajlovića.

Njihove porodice iz Bosne i Hercegovine otišle su zbog rata. Njihova djeca rođena su daleko od zemlje svojih roditelja, odrasla u Švedskoj i napravila prve fudbalske korake upravo tamo.

Ali danas se vraćaju u zemlju svojih roditelja kroz ono što najbolje znaju – fudbal.

Smajlović u reprezentaciju donosi priču porodice iz Srebrenice i potrebu da se sjećanje sačuva. Tahirović donosi priču porodice iz Sarajeva koja je novi život gradila u Švedskoj, dok je njegov fudbalski put vodio od Rinkebyja do jedne od najvećih evropskih scena.

Njihove životne priče nisu iste, ali imaju zajedničku tačku – Bosnu i Hercegovinu.

I upravo zbog toga utakmica protiv Švedske za njih nije samo još jedan reprezentativni meč.

Na jednoj strani bit će zemlja u kojoj su rođeni i odrasli. Na drugoj zemlji iz koje potiču njihove porodice i čiji će dres nositi.

Za dvojicu mladića koji su odrasli na ulicama Stockholma, put do reprezentacije BiH počeo je mnogo prije prvog poziva.

Počeo je u njihovim porodicama.