NAUČILI AJETUL-KURSIJJU, OTIŠLI NA DŽEKINU POSLJEDNJU UTAKMICU, A ONDA IM SE DESILO ČUDO: Dječaci Hamza i Zejd dobili posebnu uspomenu za cijeli život

Neke uspomene ne planiramo i ne možemo ih kupiti. One se jednostavno dogode – u pravom trenutku, na pravom mjestu, piše 072info.

Muhamed Velić objavio je emotivnu priču o dječacima Hamzi i Zejdu, njihovom obećanju da će, nakon što nauče Ajetul-Kursijju i još neke sure, biti nagrađeni odlaskom na utakmicu Bosne i Hercegovine protiv Švedske u Zenici.

Bila je to njihova prva utakmica, ali i posebna noć za sve ljubitelje reprezentacije – oproštajna utakmica Edina Džeke od dresa Bosne i Hercegovine.

A onda se, nakon posljednjeg zvižduka i Džekinog oproštaja od navijača, dogodio trenutak koji će ova dva dječaka, ali i njihovi roditelji, pamtiti cijeli život.

U nastavku prenosimo priču Muhameda Velića u cijelosti:

Obećali smo našim dječacima, Hamzi i Zejdu, da ćemo ih, ako nauče Ajetul-Kursijju i još neke veće sure, voditi na utakmicu Bosne i Hercegovine protiv Švedske u Zenici. Bila je to njima prva utakmica, a ujedno i oproštajna utakmica našeg kapitena Edina Džeke od reprezentativnog dresa.

Hamza i Zejd su prvi i drugi razred osnovne škole. Vole fudbal, treniraju ga i, hvala Allahu, naučili su ono što smo im u zadatak stavili. A babo i mama su održali svoje obećanje.

I tako smo sinoć svi zajedno otišli u Zenicu.

Utakmica fenomenalna, ambijent fenomenalan, a opet nekako u svemu tome i jedna tuga. Jer, Edina Džeku, nakon toliko godina, više nećemo gledati u dresu reprezentacije na ovoj travi.

Nakon utakmice uslijedio je poseban performans. Edin se oprostio od publike zajedno sa svojom porodicom, saigračima, ljudima iz uprave, novinarima i drugima. Išli su u krug, Džeko je prema tribinama napucavao lopte i bacao potpisane, unikatne dresove sa zlatnim brojem 11. A publika je prema njima bacala plišane igračke koje će se, preko Pomozi.ba, kasnije donirati bolesnoj i nezbrinutoj djeci. Baš lijepa, a istovremeno i tužna atmosfera.

Mi smo bili na Istoku. Nekako je Džeko, na kraju tog kruga, došao baš do dijela tribine na kojem smo mi. Jednu je loptu napucao malo više, a onda je uzeo dres i bacio ga prema publici. Baš tamo gdje smo mi.

Dres su uhvatila dvojica ljudi, tik ispred nas. Obojica ga drže i obojica ga hoće za sebe. To nije običan dres. To je trofej. Džekin dres koji je bacio publici na posljednjoj utakmici za reprezentaciju.

Ali ne popušta ni jedan. Vidim ja, situacija se zateže. Gledaju u nas, traže da mi presudimo. A kako presuditi kome da pripadne? Teško. I onda ja gurnem svog Hamzu pred njih i kažem:

– Evo, nek ide dres za Hamzu. Ionako je mali, dječiji broj.

Poče ona raja oko nas vikati:

– Dres za Hamzu! Dres za Hamzu!

Njih dvojica pogledaše Hamzu, pa jedan drugoga. I, hvala Allahu, obojica mu dadoše dres. Složiše se da je to najbolje rješenje. Allah da ih obojicu nagradi! Amin.

A Hamza i Zejd dobiše jednu baš posebnu uspomenu sa svoje prve utakmice. Djeca presretna. I babo i mama presretni.

I nešto kontam sinoć, dok su njih dvojica spavali u autu na putu kući: sve je ovo, nekako, zbog Ajetul-Kursijje. Zbog toga što su je naučili.

Eto, kako se nekad jedno dječije obećanje pretvori u uspomenu za cijeli život.