Mario bio ovisan o kocki i drogi, krao novac od roditelja: Danas želi postati svećenik

Mario Bulić (34) iz Čitluka godinama se borio s ovisnošću o kockanju i drogama. Zbog toga je izgubio povjerenje porodice i prijatelja. Danas, nakon boravka u zajednici Cenacolo, razmišlja o duhovnom pozivu i mogućnosti da postane svećenik.

https://07b48e1ecac2542ddd9eadbd6599dbcd.safeframe.googlesyndication.com/safeframe/1-0-45/html/container.html

Svoju životnu priču podijelio je u podcastu „Posveta svetom Josipu“, u razgovoru s Jozom Vlahom. Govorio je o krađama novca od roditelja, pokušajima da se oslobodi ovisnosti, narušenim porodičnim odnosima i promjeni koju je, kako kaže, doživio zahvaljujući vjeri i boravku u zajednici Cenacolo, prenosi Medjugorje Info.

Kockati je počeo još kao dječak

Bulić je ispričao da je odrastao u porodici koja mu je pružala sve što mu je bilo potrebno, ali da je odmalena bio povučen i teško govorio o svojim problemima.

Naglasio je da roditelje ne smatra odgovornim za svoje postupke.

Još u mladosti počeo je krasti novac, pušiti i praviti probleme u školi. Kasnije je počeo konzumirati marihuanu i kockati.

Prisjetio se kako je, radeći s porodicom na prodaji suvenira u Međugorju, uzimao novac od prodaje vjerskih predmeta i odlazio u kockarnicu.

Pomoć je pokušao pronaći u Mostaru, a potom je boravio i u jednoj zajednici u Osijeku. Međutim, nakon povratka kući ponovo se vratio starim navikama.

Uslijedilo je konzumiranje težih droga, uključujući kokain.

„Ja sam se hvalio kako sam prestao kockati, ali sam zamijenio ovisnost ovisnošću“, rekao je.

Mijenjao je poslove i gradove, nadajući se da će mu promjena okruženja pomoći. Danas, kaže, razumije da su problemi ostajali isti bez obzira na to gdje je živio.

„Nisam imao koga nazvati da popijemo kafu“

Ovisnost je postepeno narušila njegove odnose s najbližima. Izgubio je vezu, prijateljstva i povjerenje članova porodice.

„Nisam imao koga nazvati da bih popio kafu s njim, da bih razgovarao s njim. Bilo je jako teško“, prisjetio se.

Sestra i braća poručili su mu da mora promijeniti način života. Iako mu je to tada teško palo, danas njihove riječi doživljava kao izraz brige i ljubavi.

Posebno je istakao majčinu upornost i molitve, kao i činjenicu da mu je porodica ponovo pružila priliku kada je odlučio pokušati iznova.

Zagrljaj koji mu je promijenio pogled na život

Jedan od najvažnijih trenutaka na njegovom putu bio je dolazak u zajednicu Cenacolo.

Bulić je emotivno opisao susret s čovjekom koji ga je na ulazu dočekao raširenih ruku.

„Taj zagrljaj nisam osjetio godinama. To je bio zagrljaj čiste ljubavi, čistog prijateljstva i čiste želje jednog čovjeka da nekome pomogne“, ispričao je.

Boravio je u zajednici u Bariju, u Italiji, gdje je, prema vlastitim riječima, kroz molitvu, rad i zajednički život počeo mijenjati odnos prema sebi i drugima.

Morao se suočiti s vlastitom tvrdoglavošću, ponosom i potrebom da uvijek bude u pravu.

„Onda sam vidio da ja trebam mijenjati sebe“, rekao je.

Cenacolo je opisao kao školu prijateljstva, u kojoj je učio prihvatati pomoć, ali i pomagati drugima.

S vremenom mu je povjerena briga o novom članu zajednice, što je doživio kao važan znak povjerenja.

Nakon godinu i tri mjeseca odlučio je otići, iako su mu u zajednici savjetovali da ostane duže. Kontakt s njima zadržao je i nakon odlaska.

Od borbe s ovisnošću do želje za svećeništvom

Bulić je otkrio da danas razmišlja o tome da svoj život posveti vjeri.

Nakon učešća na vikendu posvećenom razlučivanju duhovnog poziva i kraćeg boravka u samostanu, najavio je ulazak u postulaturu, početnu fazu pripreme za redovnički život.

Ipak, naglasio je da ne želi unaprijed tvrditi da će postati svećenik.

„Ja sad ulazim u postulaturu. Idemo korak po korak. Možda u postulaturi vidim da to nije za mene“, rekao je.

Dodao je da i osobe koje ga budu pratile na tom putu trebaju procijeniti je li takav životni poziv za njega.

U vrijeme razgovora radio je kao taksist u Međugorju.

Govorio je i o važnosti svakodnevne molitve, ispovijedi i klanjanja, ali je priznao da se i dalje suočava s vlastitim slabostima.

Svoju životnu priču zaključio je porukom o novim počecima i važnosti međusobne podrške.

Nakon svega što je prošao, kaže da želi potaknuti druge da pomažu jedni drugima i da ne odustaju od ljudi kojima je potrebna pomoć.

Cijeli razgovor s Marijem Bulićem pogledajte u nastavku.