Kako smo postali društvo bez bliskosti: Živimo blizu, a sve smo dalji

Nekad smo poznavali cijelu ulicu, danas ne znamo ni ko živi iza susjednih vrata Nekada se komšiji bez kucanja ulazilo u kuću, posuđivala se kafa, šećer ili jaje, a vrata su bila otvorena za razgovor i druženje. Danas, u zgradama u kojima ljudi godinama žive jedni pored drugih, često ne znaju ni kako se zove osoba koja stanuje pored ili preko puta njih. Komšijska bliskost zamijenjena je zatvorenim vratima, kratkim pozdravima ili potpunim ignorisanjem.

Otuđenje čovjeka

Šta nam se dogodilo i zašto smo se toliko udaljili jedni od drugih?

Psiholog Marko Romić smatra da je riječ o otuđenju čovjeka od čovjeka, ali i čovjeka od samog sebe. Kako ističe, promjene koje su se događale godinama dovele su do toga da se ljudi više ne osjećaju sigurno kao nekada.

Nekada su ljudi, nakon što bi se zaposlili, mogli računati na dugogodišnju sigurnost i često na isto radno mjesto do penzije. Danas je takva izvjesnost sve rjeđa, a nesigurnost se odražava i na međuljudske odnose.

– Svi mi u zrelijim godinama se sjećamo kako su naši roditelji sa davdesetak godina počeli raditi i uglavnom, tu dočekali penziju. Osjećali su svojevrsnu sigurnost. Međutim, ljudi su sada zaokupljeni mnogo više čistim egzistencijalnim pitanjima, kako sastaviti kraj s krajem, kako osigurati djeci ono što im je potrebno, a istovremeno su izloženi mnoštvu raznih stresogenih faktora – objašnjava Romić za „Avaz“..

Pod pritiskom svakodnevnih obaveza, finansijskih briga i stresa, ljudi se sve više povlače u vlastiti svijet. Umjesto da komšije postanu oslonac u teškim trenucima, mnogi ostaju stranci i onda kada ih od drugih dijeli samo zid ili nekoliko koraka.

Ljudski kontakt

Romić upozorava da takvo stanje nije samo tužno nego može voditi i u dodatne društvene probleme.

– Doslovno stanuju u istoj zgradi, vrata preko puta drugih, i ne poznaju se. Ime znaju s pločice na vratima – ističe Romić.

Zapravo, kako kaže, u vremenu u kojem smo povezani putem telefona i društvenih mreža više nego ikada, čini se da nam upravo nedostaje ono najjednostavnije – ljudski kontakt. Razgovor u haustoru, pitanje kako je neko ili spremnost da se pomogne komšiji možda djeluju kao sitnice, ali upravo se od njih gradi osjećaj pripadnosti i sigurnosti.

Jer otuđenje ne počinje onda kada prestanemo poznavati cijeli komšiluk. Počinje onda kada prestanemo osjećati da smo jedni drugima potrebni.

Avaz.ba