Dino Kurbegović za 072info: “Da je Čelik ugašen, vjerovatno bih napustio Zenicu”

Više od dvije decenije sportskog novinarstva, brojne priče s domaćih terena i posebna ljubav prema NK Čelik obilježili su profesionalni put Dine Kurbegovića.

Njegova novinarska priča počela je još tokom srednjoškolskih dana, a prvi konkretan korak napravio je nakon završetka škole, kada je pokucao na vrata NIPD-a “Naša riječ”. Od prvog objavljenog teksta o Rukometnom klubu Čelik do deset godina rada na SportSport.ba, Kurbegović je prošao put ispunjen brojnim susretima, iskustvima i pričama.

Danas je jedan od ljudi koji stoje iza portala Sport bez cenzure, odnosno SportBC-a, projekta nastalog iz želje da Zenica, njeni sportisti i sportski kolektivi dobiju prostor koji zaslužuju. Lično ga, naravno kad nisam u njegovom društvu volim nazvat sinonimom za sportsko novinarstvo, a vjerujem da će ovaj intervju približiti zašto je to tako.

Posebno mjesto u njegovoj karijeri zauzima dokumentarni film “Opet će biti šampion – Priča o klubu koji nije htio umrijeti”, kojim je sačuvana priča o jednom od najtežih, ali i najponosnijih perioda u historiji NK Čelik.

U razgovoru za 072info, Kurbegović govori o svojim novinarskim počecima, najdražim pričama, nastanku SportBC-a, ljubavi prema Čeliku, stanju sportskog novinarstva u Bosni i Hercegovini, ali i o priči koju najviše priželjkuje – Čeliku kao prvaku države.

Kako je počela Vaša novinarska priča i kada ste prvi put poželjeli da se bavite sportskim novinarstvom?

Još tokom srednjoškolskih dana imao sam želju da se bavim sportskim novinarstvom. Nakon završetka srednje škole odlučio sam napraviti prvi konkretan korak, pa sam otišao u NIPD “Naša riječ”, gdje sam razgovarao s direktorom i urednikom. Predstavio sam im svoju želju da pišem tekstove o sportu, a oni su prepoznali moj entuzijazam i pružili mi priliku. Tako je sve počelo.

Danas, kada pogledam unazad, drago mi je što sam tada imao hrabrosti napraviti taj prvi korak. Nisam ni slutio koliko će ta odluka obilježiti moj život i koliko će mi sportskog novinarstva donijeti lijepih trenutaka.

Sjećate li se svog prvog novinarskog zadatka i kakav je osjećaj bio kada ste vidjeli svoj prvi objavljeni tekst?

Naravno. Moj prvi novinarski zadatak bio je da napravim tekst o Rukometnom klubu Čelik, koji je tada imao svoje prostorije na stadionu Papirna, dok je taj objekat još uvijek bio u funkciji.

Osjećaj kada sam prvi put vidio svoj tekst u novinama zaista je bio prelijep. Toliko mi je značio da sam, baš kao i mnoge tekstove koji su uslijedili, isjekao taj članak iz novina i sačuvao ga u svojoj arhivi. I danas čuvam neke od tih tekstova, a ponekad ih ponovo pročitam i prisjetim se početaka, ljudi s kojima sam sarađivao i vremena kada sam tek ulazio u svijet novinarstva.

To su uspomene koje imaju posebnu vrijednost i koje čovjek ne zaboravlja.

Više od dvije decenije ste u sportskom novinarstvu. Koji su Vam događaji, susreti ili priče ostali u posebnom sjećanju?

Za više od 20 godina bavljenja sportskim novinarstvom zaista se nakupilo mnogo lijepih priča, zanimljivih razgovora i susreta s poznatim sportistima. Imao sam priliku razgovarati s brojnim sportskim imenima i pratiti različite događaje, ali moram priznati da su mi domaće, odnosno lokalne sportske teme, oduvijek bile mnogo zanimljivije od velikog sportskog glamura.

Tekstovi o NK Čelik za mene su uvijek imali posebnu težinu. Kada bih morao izdvojiti jedan događaj koji nikada neću zaboraviti, onda je to prva utakmica Čelika nakon ispadanja u najniži rang takmičenja, odnosno susret Kupa ZDK protiv Fortune, lokalnog kluba iz Zenice.

Taj trenutak, atmosfera i sve ono što se tada događalo ostali su duboko urezani u moje sjećanje. To je bio jedan od onih novinarskih zadataka koji nisu bili samo posao, nego mnogo više od toga. Bio je to trenutak u kojem ste osjećali da svjedočite historiji jednog kluba i njegovih navijača.

Kako je nastala ideja o portalu Sport bez cenzure, odnosno današnjem SportBC-u, i šta ste željeli ponuditi čitateljima?

Ideja o pokretanju portala rodila se nakon što sam, poslije deset godina rada, završio svoj angažman na SportSport.ba, jednom od najčitanijih sportskih portala u Bosni i Hercegovini.

Pratili smo rast i oporavak NK Čelik, a paralelno s tim rodila se ideja da Zenica treba imati svoj sportski portal koji će na kvalitetan način pratiti sportiste i sportske kolektive iz našeg grada, Zeničko-dobojskog kantona, ali i cijele Bosne i Hercegovine.

Veliku podršku u realizaciji projekta dobili smo od Vedada Mulaosmanovića iz Amerike, kojem se svidjela naša ideja i koji je odlučio podržati našu priču. Zajedno s kolegom Maidom Redžićem krenuo sam u realizaciju projekta, nešto kasnije pridružio nam se i kolega Admir Gluhić, a danas naš tim broji devet članova i nastavljamo rasti iz dana u dan.

Kada je riječ o samom nazivu i konceptu portala, oni dosta govore o onome što smo željeli od početka. Ljudi koji me poznaju znaju da sam uvijek bio direktan, da nisam imao dlake na jeziku i da se nikada nisam libio objaviti priču za koju smatram da javnost treba znati. Strah nikada nije bio opcija kada je riječ o profesionalnom novinarstvu.

Željeli smo biti glas sportista, posebno mladih ljudi koji često nemaju dovoljno prostora u medijima, ali i glas javnosti. Naravno, sve to uz profesionalan pristup i odgovornost prema čitateljima. Kolege Maid i Admir dijele iste vrijednosti i veliki su profesionalci, tako da smo od početka imali zajedničku viziju – ponuditi kvalitetan sportski sadržaj, ali se ne bojati otvoriti ni teme o kojima drugi možda ne žele ili ne smiju pisati.

Koliko Vam lično znači NK Čelik i koliko je teško objektivno pisati o klubu za koji navijate?

NK Čelik je simbol Zenice. To je klub koji je mnogo više od sportskog kolektiva i koji predstavlja identitet ovog grada. Iskreno, da je Čelik ugašen, vjerovatno bih i ja lično napustio Zenicu. To je ljubav koja se jednostavno rodi i koju je teško objasniti nekome ko je nije osjetio. Dovoljno je da jednom odete na utakmicu i vrlo brzo shvatite da je riječ o nečemu posebnom. To je, na neki način, bolest koja se ne liječi.

O Čeliku je uvijek posebno i emotivno pisati. Kada više od 20 godina pratite klub za koji navijate, s kojim odrastate i čiji ste dio kroz različite životne periode, onda svaki tekst nosi dodatnu emociju i odgovornost.

Bilo je mnogo teških i ružnih trenutaka, posebno u periodu kada je klub prolazio kroz najveću krizu, ali bilo je i mnogo lijepih priča. Danas je posebno zadovoljstvo pisati o Čeliku, pratiti njegov rast i sarađivati s klubom koji se polako vraća tamo gdje mu je mjesto.

Ipak, bez obzira na emocije, smatram da novinar uvijek mora zadržati profesionalnost i biti spreman pohvaliti dobre poteze, ali i ukazati na ono što nije dobro. Ljubav prema klubu ne bi trebala biti prepreka objektivnom novinarstvu.

Kako je nastala ideja za dokumentarni film “Opet će biti šampion – Priča o klubu koji nije htio umrijeti” i koliko Vam znači što ste uspjeli sačuvati ovu priču od zaborava?

Budući da sam godinama pratio NK Čelik, od ispadanja iz Premijer lige, preko odlaska u najniži rang takmičenja, pa sve do povratka u društvo najboljih, u jednom trenutku rodila mi se ideja da bi sve što se događalo trebalo dokumentovati.

Smatrao sam da je riječ o jedinstvenoj sportskoj priči, kakvu rijetko možete čuti ili pročitati. Klub koji je prošao kroz ogromne probleme, ostao bez investitora, suočio se s dugovima i blokadama, ali nije nestao. Zahvaljujući ljudima koji su vjerovali u njega, članovima, navijačima i svima koji su bili dio tog procesa, Čelik je krenuo ispočetka i uspio se vratiti.

Kako nisam imao iskustva u realizaciji dokumentarnih filmova, kontaktirao sam kolegu Ibrahima Muratovića, koji je tokom svoje karijere već radio brojne dokumentarce o velikim sportskim imenima poput Tonija Kukoča, Mirze Delibašića, Ivice Osima, Miroslava Blaževića i drugih. Ibrahim je s oduševljenjem prihvatio moju ideju.

Zajedno smo otišli u klub, predstavili projekat direktoru Robertu Jonjiću, koji je bio oduševljen našom zamisli, i tako je počela realizacija. Nakon šest mjeseci rada, snimanja, razgovora i prikupljanja materijala nastao je film koji je, vjerujem, mnogo više od običnog dokumentarca.

Posebno mi je važno što smo uspjeli sačuvati svjedočanstva ljudi koji su prošli kroz najteže dane kluba. Ovaj film ostaje budućim generacijama kao podsjetnik na jedno teško, ali ponosno poglavlje historije NK Čelik. Željeli smo pokazati da klub nije samo rezultat, stadion ili trofeji, nego prije svega ljudi koji ga vole i ne odustaju od njega.

Postoji li neka priča iz svijeta sporta koja Vas je posebno dirnula i ostavila snažan utisak?

Ima ih mnogo, ali jedna priča vezana za NK Čelik posebno mi je ostala u sjećanju. Riječ je o slijepom navijaču Čelika Muhamedu iz Nove Zenice, koji već više od 40 godina živi sam u svom stanu.

Pred svaku domaću utakmicu po njega dolazi njegov komšija Nadin, mladić koji ima dvadesetak godina. Zajedno odlaze na stadion, a tokom utakmice Nadin mu detaljno prepričava šta se događa na terenu, gdje je lopta, ko napada, šta se dešava u pojedinim trenucima susreta. Nakon utakmice ga ponovo otprati kući.

I tako godinama.

Ta priča me posebno dirnula jer na najbolji način pokazuje šta Čelik znači ljudima i koliko ljubav prema jednom klubu može biti snažna. Muhamed ne može vidjeti ono što se događa na terenu, ali osjeća svaku utakmicu na svoj način. A Nadinov gest pokazuje da još uvijek postoje ljudi koji svojim postupcima vraćaju vjeru u prave vrijednosti.

Za mene je to jedna od najljepših priča koje sam imao priliku upoznati kroz sportsko novinarstvo. Ponekad upravo takve priče, daleko od reflektora i velikih sportskih imena, imaju najveću vrijednost.

Šta biste poručili mladima koji žele krenuti Vašim stopama i baviti se sportskim novinarstvom? U kakvom se stanju danas nalazi sportsko novinarstvo u BiH?

Mladima bih prije svega poručio da se bave sportom, jer je sport jedna od najljepših stvari koje čovjek može doživjeti. Kroz sport ćete upoznati mnogo kvalitetnih ljudi, steći prijateljstva, naučiti važne životne lekcije i doživjeti trenutke koje ćete pamtiti cijeli život.

Kada je riječ o sportskom novinarstvu, moram biti realan i reći da se ono u Bosni i Hercegovini trenutno nalazi na prilično niskim granama. Nemamo dovoljno uređeno zakonodavstvo u ovoj oblasti, broj portala je veliki, a nažalost, često imamo mnogo više sadržaja nego stvarnog kvaliteta. Sve se previše svodi na klikove, senzacionalizam i brzinu objavljivanja, dok se kvalitet, provjera informacija i ozbiljan novinarski pristup nerijetko stavljaju u drugi plan.

Novine polako izumiru, gotovo sve se preselilo u digitalni prostor. To sa sobom nosi određene prednosti, posebno kada je riječ o brzini i dostupnosti informacija, ali se istovremeno gubi dio onog tradicionalnog novinarskog duha i posebnog osjećaja koji su nekada imali štampani mediji.

Ipak, vjerujem da se stvari mogu promijeniti nabolje. Potrebno je više odgovornosti, profesionalizma i kvalitetnog sadržaja, ali i ozbiljnije uređenje medijskog prostora od strane nadležnih institucija. Mladima koji žele ući u ovaj posao poručio bih da budu uporni, da mnogo čitaju, uče, provjeravaju informacije i, što je najvažnije, da nikada ne zaborave da novinarstvo nije samo objaviti vijest, nego prenijeti tačnu i provjerenu informaciju.

Postoji li neka sportska priča koju još uvijek želite ispričati, a za koju čekate pravi trenutak?

Iskreno, nemam neku konkretnu priču koju već dugo planiram ispričati, ali postoji jedna koju bih posebno volio dočekati i za koju se nadam da će se jednog dana ostvariti.

To je priča o NK Čelik kao prvaku Bosne i Hercegovine.

Siguran sam da ću, kada se to dogodi, imati priliku ispričati jednu veliku priču o klubu, njegovom putu, svemu kroz šta je prošao u posljednjih tridesetak godina, o ljudima koji su ga sačuvali i navijačima koji nikada nisu odustali. Od najtežih dana, kada je prijetilo gašenje kluba, do povratka u vrh bh. fudbala i osvajanja titule prvaka države.

Mislim da bi to bio najljepši završetak jednog velikog poglavlja, ali i početak nekog novog. A za mene, kao novinara, navijača i čovjeka koji je sve te godine proveo uz Čelik, ne postoji sportska priča koju bih radije ispričao.

Na kraju razgovora, Kurbegović je još jednom pokazao koliko su sport, novinarstvo i NK Čelik isprepleteni u njegovom životu. Iako iza sebe ima više od dvije decenije rada i brojne priče koje je zabilježio, jedna želja i dalje ostaje neispunjena; dočekati dan kada će Čelik ponovo postati prvak Bosne i Hercegovine.

Do tada, nastavlja čuvati sportske priče i svjedočanstva ljudi koji svojim radom, ljubavlju i odanošću čine sport mnogo većim od samog rezultata.