Iza nas je 300 dana sukoba u Ukrajini: Rat još nije stao, a kad’ će ne zna se

Zaključno sa 20. decembrom 2022. godine, agresija Rusije na Ukrajinu u toku je već 300 dana, a čini se kako se ratu i dalje, pored brojnih analiza i predviđanja, ne nazire kraj.

Kada bi se na neki način pokušalo sumirati ono što se dogodilo u Ukrajini od februara 2022. godine, vjerovatno bi sve moglo stati u nekoliko pojmova – bespotrebna razaranja, agresija, smrt i konstantni osjećaj napetosti koji svijet, ukoliko stvari posmatramo globalno, nije osjetio još od perioda hladnoratovske podjele i zveckanja nuklearnim oružjem između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država.

No, krenimo redom. Iako se o ratu u Ukrajini govorilo mjesecima još tokom 2021. godine, većina medija, brojni analitičari pa, ispostavit će se kasnije, i sam predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski, nisu vjerovali kako bi ruska ofanziva mogla biti općeg karaktera te da Putin sprema puni napad na ovu državu.

Dešavanja u Donbasu tinjala su još od 2014. godine uz manja pomjeranja na frontu te su se eventualni ruski napadi na ukrajinsku tereitoriju većinom u teoriji ograničavali upravo na istok Ukrajine gdje su još ranije uspostavljene tzv. Narodne Republike Donjeck i Lugansk.

Ipak, Putin se odlučio na rizik. Tokom 21. februara priznao je nezavisnost Donjecka i Luganska, a 24. februara pokrenuo punu ofanzivu, tzv. “specijalnu vojnu operaciju za oslobođenje Donbasa”. Umjesto rata u Donbasu, rat se proširio cijelim teritorijem Ukrajine i traje sve do danas. Svakodnevno, Ukrajinci su se suočavali s raketnim i drugim napadima, a Rusi su pokušavali zauzeti i glavni grad Kijev.

Prvih nekoliko mjeseci, borbe su se vodile na više područja i oko samog Kijeva, a vjerovatno najpotresnije scene iz prvih nekoliko mjeseci rata bile su one iz predgrađa Kijeva, tačnije Buči gdje su pronađene masovne grobnice Ukrajinaca koje su Rusi ubili prilikom povlačenja.

Ruska vojska počinila je stravične zločine u Buči (Foto: EPA-EFE)

Također, period početka agresije obilježili su i stravični napadi na lučki grad Mariupolj koji je na kraju “pao” pod rusku kontrolu. Ipak, napadi koje su Rusi izvodili s kopna, mora i zraka bili su takvi da je grad i danas neprepoznatljiv i gotovo u potpunosti “mrtav”.

Pregovori, jačanje ukrajinske vojske, aneksija

Paralelno s ratnim dešavanjima, u pozadini su se počeli pojavljivati i prvi znaci pregovora. Ruska i ukrajinske delegacija se, uz posredstvo Bjelorusije s čije teritorije su također pokrenuti napadi na Ukrajinu, nekoliko puta sastajala na bjeloruskoj teritoriji, ali bez većih uspjeha. Dogovoreno je uspostavljanje humanitarnih koridora, ali za više od toga nije bilo volje niti ruske, ali ni ukrajinske strane.

Slični pregovori, samo na mnogo većem nivou pokrenuti su i tokom ljeta, tačnije u julu pod posredstvom Turske u Istanbulu, ali osim obećanja kako će se ruska vojska povući s određenih dijelova, pregovori nisu urodili plodom.

U međuvremenu, uz niz obuka, ali i vojnu i finansijsku pomoć, Ukrajina je stekla sve preduslove za pokretanje kontraofanzive koja je u suštini započela, iako to u tom momentu nije djelovalo tako, povlačenjem ruskih trupa sa sjevera Ukrajine i gradova oko Kijeva.

Ofanziva se nastavila na istoku države, tačnije u Harkovskoj oblasti gdje su Rusi bili primorani na potpuno povlačenje zbog pucanja linija odbrane, zamora materijala kod vojnika koji su suviše dugo bili na tom ratištu, ali i nedostatka pojačanja kako u vidu novih vojnika tako i naoružanja.

Na svaki vojni uspjeh ukrajinske vojske, Rusi su odgovarali identično – rušenjem stambenih objekata i gađanjem kritične infrastrukture koja je bitna za snabdijevanje električnom i toplotnom energijom ukrajinskih gradova.

To se naročito intenziviralo saradnjom Irana i Rusije kada je Teheran započeo isporuku bespilotnih letjelica, tzv. dronova kamikaza ruskoj vojsci. Osim napada na civilnu infrastrukturu, Putin je donio i niz političkih odluka koje su prouzrokovale dodatne napetosti na relaciji Moskva – Zapad.

Dronovi koji se koriste u ruskim napadima (Foto: EPA-EFE)

Prvi potez koji je uznemirio javnost dogodio se 21. septembra kada je ruski predsjednik Vladimir Putin potpisao odluku o djelimičnoj mobilizaciji koja je, bar na papiru, uključivala mobilizaciju do 300.000 građana za vojne potrebe u Ukrajini.

“Govorim o djelimičnoj mobilizaciji. Mobilisat ćemo one koji su u rezervi, koji imaju iskustvo u armiji i koji imaju iskustvo u borbama. Prije nego što budu poslani na front, proći će kroz obuku. Odluka je potpisana. Mobilizacija se organizuje od danas. Pozivam sve regije da nam pruže podršku u ovome. Želim poslati i poruku onima koji će biti mobilizirani. Bit će im garantovani isti uslovi kao i vojnicima koji su tu pod ugovorom”, rekao je Putin.

Putin u septembru potpisao odluku o mobilizaciji (Foto: EPA-EFE)

Nekoliko dana kasnije, ruski predsjednik u Kremlju je potpisao odluku o tome da Herson, Zaporožje, Donjeck i Lugansk uđu u sastav Ruske Federacije.

Nakon aneksije, Putin je iskoristio priliku da svijetu jasno stavi do znanja kako će se od tog dana ovi dijelovi Ukrajine smatrati sastavnim dijelom Ruske Federacije te da država ima pravo da štiti stanovništvo na tom području svakom vrstom oružja, uključujući i nuklearno.

Nova povlačenja Rusa i neizvjesna budućnost

Iako se ovim potezima jasno vidjelo kako je Putin spreman otići korak dalje te dodatno intenzivirati sukob u Ukrajini, ukrajinsku vojsku i rukovodstvo ove države Putinove najave nisu pokolebale.

Od proglašenja aneksije, ukrajinska vojska je izvršila nekoliko značajnih aktivnosti od kojih je vjerovatno najvažnija ona koja se odnosi na ofanzivu na Herson.

Uprkos tome što su na ovom dijelu bile smještene elitne i mnogobrojne ruske jedinice, nedostatak adekvatne podrške iz pozadine, natjerao je ponovno Ruse na bijeg, a gubitak Hersona protumačen je kao jedan od najvećih strateških poraza Vladimira Putina od početka rata u Ukrajini.

Od tada, situacija na frontovima manje-više je ostala stabilna. Ruski vojnici i dalje pokušavaju na istoku napraviti određeni pomak, ali bez većih uspjeha, dok na jugu ukrajinska vojska i dalje drži pod kontrolom šire područje Hersona čime je onemogućeno dalje napredovanje ruske vojske prema gradovima na jugozapadu Ukrajine.

Kraj rata u Ukrajini još nije na vidiku (Foto: EPA-EFE)

Što se tiče mjeseci koji su ispred nas, Zapad je najavio kako će i dalje nastaviti podržavati Ukrajinu kako finansijski tako i u oružju te su naglasili kako se u Ukrajini zapravo brani cijela Evropa. S druge strane, sve se češće spominje kako bi Rusija početkom 2023. godine, u januaru ili februaru, mogla pokrenuti novu i veću ofanzivu na Ukrajinu koja bi uključivala i bjeloruske trupe sa sjevera.

Baš kao i na početku rata, pregovori i eventualno primirje samo se stidljivo pominju svaki drugi dan, ali čini se kako u ovom trenutku niko o ovoj opciji ne razmišlja ozbiljno.

Osim razaranja i uništavanja civilne infrastrukture, neizvjesnost je svakako pojam koji će se i dalje vezati za Ukrajinu, ali i situaciju u svijetu koji je zbog krvavog sukoba na istoku Evrope postao neprepoznatljiv. Rat još uvijek nije završio, a ka’ će ne znamo.