p 2
AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Izdvojeno / Vijesti
NER FIT

Akademik Abdulah Sidran, poznati bosanskohercegovački književnik i scenarista, savladao je još jedno životno iskušenje, ali se od posljedica zaraze koronavirusom još oporavlja.

FIXGEHALT

U razgovoru za „Avaz“, Sidran govori o društvenom aktivizmu kao dijelu terapije, slučaju ubistva Dženana Memića, stanju u BiH, poziciji i opoziciji, te gdje bi sa suprugom želio provesti ostatak života.

Dobili ste još jednu tešku životnu bitku, koja je, kako ste opisivali kasnije, bila veoma teška.   

– Sada se u svijetu otvaraju ta postcovid odjeljenja za ljude koji su imali koronu i za koje kažemo da su je pobijedili. Međutim, ona je još nepoznanica, nešto stravično. Ljudskom umu to dosad nije bilo poznato. Ona ostavlja čovjeka u jednom teškom stanju invaliditeta, i dišnoga, i motoričkoga, i svakako. Otkako sam izašao iz bolnice početkom februara, ja se oporavljam. Brzo se zamaram, gubim kisik… Neizbježnim, najvažnijim dijelom oporavka, terapije smatram društveni aktivizam. Onoga časa kad mene prestane zanimati naša društvena stvarnost, ako me prestane zanimati ono zbog čega sam možda na svijet došao – knjiga, književnost – tada bi se to moglo zvati finalom, krajem, smrću. Na taj način ja u našoj javnosti ostavljam dojam da sam pobijedio i prezdravio, a tu pobjede nema. Pobjeda je u ovom trenutku nadvladati ove antivaksere. Među njima je toliko bezobrazno neodgovornih ljudi, pa me ponekad takva huja uhvati na neke „facebookaše“ koji se o toj temi prave pametni. Jednom sam i napisao – ja sam obješen, a ti sad namećeš diskusiju da li je uže na kojem visim od plastike ili konoplje. Mi smo u poziciji da se treba spašavati život i to je najvažniji dio bitke. Ljudi koji znaju govoriti i misliti trebaju snažno djelovati na otklanjanju štetnih učinaka neodgovornog antivakserskog djelovanja.

LIDER

Slučaj „Memić“

Čini mi se da je veliku pažnju privukla Vaša podrška porodici Memić. Postoji li danas važnija bitka od ove?

– Mislim da nema pismenog, pa čak i nepismenog čovjeka, koji od početka, s velikim zanimanjem, ne prati tragediju u slučaju porodice Memić. Ubijeno je jedno nedužno, mlado biće, a neki državni, zvanični organi nastoje prevariti i roditelje, i žrtve, i nas, posmatrače, i kazati im da je to nešto drugo. To je strava jedna, nešto što zdrav razum ne može prihvatiti. Čak tu ne postoje više ni moralne zakonitosti, pa da kažeš da te moral obavezuje… Ne, mene sveukupno naše postojanje obavezuje da u toj stvari ne sjedim skrštenih ruku. Ja nisam puno pretjerao kad sam rekao: „Kad ne bih otišao na protestni skup 11. septembra u Sarajevu, u znak solidarnosti s porodicom Memić, ja bih od sramote propao u zemlju.“ Tu je sad kulminirala stvar u jednom najmorbidnijem smislu. Mislio sam da oni koji su falsifikovali istragu, napisali scenarij i režirali lažna suđenja, nemaju kud dalje, ali sada idu dalje s tvrdnjom da mi navijamo za Gordanu Tadić, koja sudi bosanskim generalima, a oni ih, tobože, štite. Moja pamet seže malo dalje nego što njihova propagandna mašina to umije predočiti. Podizane su optužnice protiv naših generala, a nikad niko s te oficijelne strane, iz te stranke na vlasti i njenih najvažnijih operativaca, nije prstom pomakao. Ni kad su tri i po godine sudili heroju odbrane Goražda Ahmetu Sejdiću, ni Atifu Dudakoviću, ni Sakibu Mahmuljinu… Ni Draganu Vikiću, hej, čovječe, tog čovjeka pet godina zlostavljaju po sudovima, a nikad niko nije pisnuo! Sada podmeću da brane njih, da bi pod tim krovom smijenili Gordanu Tadić i zaustavili započete procese klasičnih kriminalnih slučajeva.

Cjelokupna situacija u BiH čini se sve težom. Kako je Vi vidite?

– Sigurno jeste gore, iz dana u dan munjevito gore, ali filozofska logika nalaže da mora biti još gore, pa da krene nabolje. Ja nisam dobar sagovornik na tu temu, jer ja svoju budućnost ne mogu vidjeti pa da se nečemu, kao, nadam, ali u ovom što vidimo, očigledno je da stranku na vlasti ne drže njena snaga, pamet i valjanost. Ona je zrela za rušenje, ali nju na vlasti održavaju slabost i nesposobnost opozicije da to obavi. Dakle, ove nevaljale nema ko da sruši. U tom smislu, ja, s pozicije nekog ko je izvan i iznad stranaka, mogu raditi samo na apelovanju i pritiskanju opozicionih lidera da otklone svaku vrstu personalnih surevnjivosti, animoziteta i strančarenja te da urade ozbiljniju promjenu vlasti nego što je ova koja se zbila na kantonalnom nivou. Puno je amaterizma, puno nepoznavanja stvarnosti. Ne može se ići u Banja Luku i potpisivati prijedlog da Banja Luka bude kulturna prijestonica Evrope!? To je užasan ideološki promašaj. Evropa u svojim poveljama ima temelj antifašizma, a Banja Luka je grad u kojem skoro da nije bilo rata, a nesrpsko stanovništvo je izgnano, imovina zaplijenjena, vjerski objekti porušeni… I sada neko iz Sarajeva ide i predlaže nešto izvan razuma. Ne smije se entuzijazam građanske opcije brkati sa sposobnošću.

Dosljedan sebi

Je li Vam danas žao što ste nekada davali podršku pojedinim strankama?

– To se neće moći proučiti i definisati dok sam ja živ, ali sve ono što se spoljašnim pogledom na mom primjeru čini mijenama, zapravo je bio dokaz konzistentnosti. Ko je volio i želio mir, ko je volio i želio prosperitet uoči tzv. demokratskih izbora, koji to ni po čemu nisu bili, masovno je bio uz ideje Ante Markovića. Nema rata, održava se jedna velika zemlja. To ne znači da sam mijenjao stranke, nego da su se one mijenjale, a ja ostajao dosljedan sebi. SDA se stropoštala u jednu organizaciju koja paktira s kriminalnim strukturama i to je apsolutno daleko od onog što je bila na početku, kao pokret nastao iz osjećanja ugroženosti pred budućim događajima. Postoje neki ljudi koji su bili na zlu glasu u SDA u vođenju kulturne politike. Recimo, rahmetli Timur Numić. Ali vi se sjetite da je tada SDA za ambasadora u Parizu odabrala Nikolu Kovača, profesora sa Sorbone. Spomenite danas bilo koje ime, bilo kojeg ambasadora bilo gdje, vi nećete naići na biće koje ima reference. Ne znate uopšte ni ko je, ni otkud je, ni otkuda ih izvadiše. Ima zgodna anegdota o kadroviranju u kulturi. Dogodilo se da umre akademik Muhamed Karamehmedović, povjesničar umjetnosti, zaslužan čovjek u svakom pogledu. Bio je direktor Narodnog pozorišta, stranka ga je imenovala i bio je stvarno autoritet. On je imao običaj svako jutro prvo kod Timura doći na kafu, pa onda na posao u pozorište. Kad se tražio novi direktor, nama je na um palo da imamo idealnog čovjeka, Tvrtka Kulenovića, rahmet mu duši, intelektualca planetarnih referenci. Stjecajem okolnosti, ja sam posredovao. Na ponudu iz SDA da bude direktor Nacionalnog pozorišta, Tvrtko je rekao da hoće, ali da neće k’o Karamela svako jutro dolaziti u stranku. Prenesem ja to Timuru i on odgovori da to i ne traži, već samo da bude 51 posto bošnjačkog repertoara. Tu nije bilo problema. Uporedite to s današnjim kadroviranjem, kad imate apsolutno anonimne ljude – da ne govorim o toj najezdi profesora gimnastike, ja ne znam šta se tu ima doktorirati, majko moja – ali i uopšte tim estradno-zabavnjačkim poluprofilom nekakvog aktiviste. To ne može biti ozbiljna stvar.

BiH je danas razjedinjena i ukliještena između susjeda koji se miješaju u njene unutrašnje stvari, ali jesmo li u dobroj mjeri izgubili podršku prijatelja koju smo nekada imali u svijetu?

– U razdoblju nakon Dejtona mi smo imali dvije istaknute javne persone za koje ja mislim da na njih ide najveći dio krivice zašto smo ostali sami, bez prijatelja, u zapadnom svijetu. Ako pretpostavimo da ih jesmo imali. Ameriku jesmo sigurno, Njemačku također. Imali smo na čelu IZ čovjeka koji je vodio dvoličnu, neiskrenu politiku. Jednim okom je namigivao vehabijama, a javno se, tobože, od toga ograđivao. Taj čovjek je za svoga dugog mandata, ne znam da li to dolazi iz neukosti ili iz obaveza prema nekim svojim aranžmanima, usmrtio ideju sekularne države. U svjetovnoj ravni imali smo jednog lidera. Bio je na više pozicija dugo vremena, a i sad se javlja i gotovo da se samokandiduje za vođu jer kuka kako nam danas nedostaje liderstva. Profesor Lagumdžija je usmrtio ideju socijaldemokratije. Nađite na YouTubeu govor genijalnog Nijaza Durakovića, koji je kazao: „Ako napravite takav i takav izbor, to će biti smrt socijaldemokratije.“ I to se dogodilo. Ako sa Zapada gledate ta kretanja, pa vidite da je Bosna usmrtila ideje sekularne države i socijaldemokratije i vi biste digli ruke od takve Bosne. Drukčija Bosna nikome ne treba.

Pravna borba

Vidite li izlaz iz ovako teške situacije?

– Pravna borba se morala voditi svakoga trenutka. Svaka haška presuda bila je osnov za tužbene zahtjeve. Bilo koji pravni postupak koji može stvari dovoditi bliže pravdi i istini nama je jedino oružje koje imamo. Šokantno je da je ono gdje smo jedine realne šanse imali najmanje korišteno u ukupnoj našoj državnoj politici. Čak imamo i te sramne dionice o svjesnom propuštanju one tužbe protiv Srbije, gdje je bila instrukcija da predstavnik BiH nema aktivnu legitimaciju, ali da tužba ne mora propasti jer imate 48 sati da taj posao obavi ambasador naše države u Holandiji. To je svjesno propušteno. Dakle, imamo odličnih pravnika koji su daleko od stranke, od organa vlasti. Mi smo imali Mustafu Imamovića, jednog od istoričara i pravnika, koji je evropski kalibar. Nedavno su me zvali, hoće jednoj školi da daju ime, pa se kolebaju da li da je nazovu po Mustafi ili po Nedžadu Ibrišimoviću. I ja im kažem da, što se tiče profesora Imamovića, to treba iznijeti na Senat Univerziteta, da vidimo može li se Univerzitet zvati po njemu. Imamo ljude koji su značajni, ali, po svom svjetonazoru i referencama, ne uklapaju se u kriterije SDA. Čak smo čuli izjavu šefa stranke da ga ne zanima šta brbljaju „ta dva Esada“, a prema mom mišljenju su Duraković i Bajtal dva najpametnija čovjeka u državi. Imamo jedan odnos prezira prema stvarnim vrijednostima.

Goražde je moja tazbina

Ponovo ste u Goraždu, iako su Vaš dom bili i Sarajevo i Tešanj. Gdje Vam je najljepše?

– Ovo je moja tazbina, vlasništvo porodice moje žene. Mislili smo da ćemo ovdje provesti našu starost i išli smo gledati i parcelu za porodičnu grobnicu u Kolijevkama. Ali nas je odavde otjerao poduhvat jednog ovdašnjeg privrednika, koji je u komšiluku uništio voćnjak i napravio deponiju smeća. Rade neki cirkulari i drobilice kamena pa oblaci prašine odozgo dolaze. Ovdje nema mogućnosti da se ugodno živi dok se događa to nasilje nad prirodom. Ne znam da li to ko sudski tretira, jer tu se sigurno moralo prekršiti mnoštvo zakona. Zato ne mogu donijeti odluku, koju bismo rado donijeli moja žena i ja, da ostatak života provedemo ovdje. U Tešnju sam živio tri godine nakon što je gospodin iz komšiluka napravio ovaj zločin prema prirodi i prema meni i mojoj porodici. Šest godina nisam htio ovdje ni da zavirim. Kad se dogodila korona i kad mi se desilo moranje, tražio sam ovaj zrak. Ovdje nijedan noćni napad nisam imao, jer noću ne rade te mašine koje bacaju prašinu. U Sarajevu sam ih imao kao posljedicu preležane korone. Uostalom, šta me veže za Bihać? Pa u Bihaću mi daidža Husein 22 godine bio otpravnik vozova. Šta me veže za Podrinje? Pa nana mi Hafa, materina mati, iz Međeđe. Da ne govorimo o Zvorniku. Šta me veže za Tuzlu? Pa đedo mi Omer iz Puračića. U Banja Luku mi otišao jedan rođak Avdo. Svi mi došli iz Buturović Polja. Moja nana Naza je iz Bjelimića. Prije 2.000 godina, na mjestu današnjeg Nevesinja, bio je grad Sidrona. Odatle su Sidrani, iz Nevesinjskog polja, pa sam ja Hercegovac po svojim korijenima, a od Hercegovaca nastaju najbolji Bosanci. Kao što je Nedžad Ibrišimović napisao: „Granice Bosne su granice moje kože.“