Portal 072info

ADIS ĆORALIĆ: Kad god na utakmici zasvira himna, nedostaju mi njih trojica

Ne prođe ni dan a da se Adis Ćoralić ne sjeti 15. oktobra prošle godine – utakmice u Kaunasu i plasmana naše nogometne reprezentacije na Svjetsko nogometno prvenstvo. No, veliku radost i sreću pomutile su neopisiva tuga i bol zbog pogibije prijatelja u teškoj saobraćajnoj nesreći dan poslije historijskog uspjeha.

Gusta magla

Adis je jedini preživio stravičnu saobraćajnu nesreću u poljskom gradu Lomža, skoro 150 kilometara od Varšave, u kojoj su poginuli Hasib Mahmić, Vildan Pehlić i Almir Kasumović, pripadnici “Ljutih Krajišnika”, navijačke grupe nogometne reprezentacije BiH.

– Utakmica u Kaunasu i ta historijska pobjeda nad Litvanijom bili su ostvarenje našeg sna. Neopisiv osjećaj bio je nakon utakmice i zajedničko slavlje igrača i navijača, toliko emocija i suza radosnica. Poželjeli smo da taj trenutak sreće i slavlja traje vječno. Nismo krili radost i htjeli smo to podijeliti s našim familijama u Bosni. Nažalost, desila se nesreća i moji prijatelji nikada više nisu vidjeli niti zagrlili svoje najbliže – s tugom kaže Adis Ćoralić u razgovoru za “Dnevni avaz”.

Hasib, Vildan, Almir i Adis krenuli su iz Kaunasa nazad, u BiH, u 23.30 sati 15. oktobra prošle godine nakon što se razišla gužva na stadionu. Putem ih je pratila gusta magla. Adis je zaspao i probudio se u bolnici, kada je saznao za nesreću koja ga je zadesila. Ova tragedija potresla je cijelu BiH, a tog jutra golema tuga pomiješala se s radošću zbog plasmana na SP.

– Prošlo je više od godine od smrti mojih dragih prijatelja. Umrli su u trenutku kada su bili najsretniji u životu. Bili su veliki vjernici i navijači BiH. Bili su radosni zbog duplog slavlja, obilježavanja Bajrama u Kaunasu i plasmana BiH na SP u Brazil. Zaista, nikada ih nisam vidio sretnije nego onda kada smo se posljednji put vidjeli. Ja nisam imao neki loš predosjećaj što se tiče tog dana, ali Almir, Hasib i Vildan su na neki način pokazivali znakove i predosjećaje. Najbolja uspomena i način da ih se sjećam je to da pomažem drugima kad god sam u prilici, jer su oni bili veliki humanisti – nastavlja Adis.

Ovaj veliki zaljubljenik u nogomet i još veći navijač nogometne reprezentacije BiH ističe da ga ljudi često pitaju kako mu je kad se sjeti nesreće.

Moralna podrška

– Najteže mi je što nijedan dan nisam prestao misliti na to i, koliko god se trudio, svakog dana vidim slike koje me vrate na nesreću. Spavao sam kada se nesreća dogodila i probudio sam se u bolnici. Nisam znao u tom trenutku gdje sam ni šta se desilo. Koliko god sam se trudio, nisam razumio šta mi doktori Poljaci govore. Vjerovatno mi u tom trenutku nisu smjeli reći zbog šoka u kom sam bio, da su moji prijatelji, nažalost, poginuli – kaže mladi Krajišnik, koji je rođen 10. jula 1987. godine u Bihaću, a trenutno živi u Cazinu.

Strašnu vijest Adisu je saopćio bivši kapiten nogometne reprezentacije BiH Emir Spahić.

– U tim teškim trenucima mnogo mi je pomogao i pružio mi je veliku moralnu podršku. Njegove riječi su mi dale snagu da izdržim sve, jer sam bio daleko od svojih najmilijih. Teško mi je bilo, jer sam morao i na operaciju. To su bili trenuci koje nikad neću moći zaboraviti. Sjećam se da je mnogo stanovnika iz tog dijela Poljske dolazilo u posjetu, jer su suosjećali i htjeli su mi pomoći na bilo koji način – kaže Ćoralić.

Adis ističe da je operaciju u Poljskoj morao odbiti, jer je po svaku cijenu htio doći na dženazu u Vrnograč.

– Koliko god mi je u tom trenutku bilo teško, a imao sam polomljena rebra, ozlijeđen vrat i noge, polomljenu lijevu nadlakticu i puknuće glave na tri mjesta, znao sam da moram doći da se na pravi način oprostim od velikih prijatelja. Doktori su me nekako osposobili za put. Nikada ne bih sebi oprostio da nisam došao na dženazu – kaže veliki navijač bh. reprezentacije.

Spomenik i ljiljan

Mnogo je stvari, kako kaže, koje ga podsjećaju na rahmetli momke – Almira, Hasiba i Vildana.

– Svaki put kad odem na utakmicu i kad zasvira naša himna, srce mi lupa kao da će iskočiti, jer vidim pun stadion, ali osjećam u sebi da mi njih trojica nedostaju. Često im odem na mezarluke i hair-česmu, a posebno emotivno bilo je otvorenje hair-česme u Vrnograču. U trenutku kada je počela utakmica između Argentine i naše reprezentacije, puštena je voda iz hair-česme. Uvijek ću ih se sjećati po onoj noći kad su bili toliko sretni – kaže Ćoralić.  

Nakon nesreće, nije bio u prilici da ode na mjesto nesreće u Poljsku zbog svog zdravstvenog, ali i finansijskog stanja.

– Sigurno ću u skorijoj budućnosti otići na to mjesto i proučiti Fatihu, a možda i u saradnji s lokalnim vlastima grada Lomže, ukoliko odobre, postavimo neki spomen na mjestu nesreće u obliku ljiljana. Bili su to momci koji nisu voljeli sebe u Bosni, ali su svim srcem voljeli Bosnu u sebi – govori Adis.

Kako sam upoznao “Ljute Krajišnike”

– Hasiba sam poznavao od prijateljske utakmice u Ljubljani protiv Slovenije 6. februara 2013. godine. Kada smo se upoznali, rekao je da će osnovati udruženje navijača. Što se tiče Almira i Vildana, njih sam upoznao poslije, od utakmice s Grčkom, kada smo zajedno kupili ulaznice. Bili su to veliki patrioti i vjernici – kaže Adis.

Ostao i bez posla

Nakon što je doživio ovu saobraćajnu nesreću, Adis je ostao i bez posla.

– Nisam bio u stanju vratiti se na posao. I uz sva obećanja, još sam nezaposlen. Upoznao sam mnogo ljudi koji su mi dali moralnu podršku. S druge strane, najteže mi je što sam imao priliku biti u situaciji da su mi neki čak i zamjerili na tome što sam preživio i čak su me i vrijeđali. Neki su mi govorili da nismo trebali ići u Litvaniju, ali ja ovu reprezentaciju i igrače doživljavam kao svoju familiju i sutra da se igra utakmica u Litvaniji, ponovo bih išao – kaže Ćoralić.

Pomoć NSBiH

Dvadesetsedmogodišnji Krajišnik ističe da je njegovo trenutno zdravstveno stanje dobro te da je imao operaciju ruke u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla i ugrađen mu je implantat.

– Fizički se osjećam bolje, a ostat će ta trauma, koja će me pratiti kroz život. Ipak, uz pomoć prijatelja, sve ide mnoigo bolje i lakše mi je kroz sve prolaziti. Mnogo su mi pomogli ljudi iz Nogometnog saveza BiH. Predsjednik Dino Begić i sekretar Jasmin Baković bili su uz mene od prvog dana. Naravno, sve troškove liječenja ne bih mogao podnijeti bez njihove pomoći – zaključuje Ćoralić.

cazin.net

Podijelite članak