Ako je volja naroda da se ne poštuju presude, onda je volja naroda i da ne plaća porez: Zašto je Dodikova priča o referendumu besmislena

U trenutku kada Narodna skupština RS najavljuje referendum kao odgovor na pravosnažnu presudu i odluku CIK‑a o prestanku mandata Miloradu Dodiku, vrijedi podsjetiti na jednostavnu istinu: volja naroda nije švedski sto.

U demokratskom poretku birači biraju i – pravila igre. Ta pravila važe i nakon što se spuste zastave s predizbornih mitinga.

Centralna izborna komisija BiH donijela je odluku o prestanku mandata predsjedniku RS nakon pravosnažne presude. Protiv te odluke dozvoljena je žalba, a po pravosnažnosti slijedi raspisivanje prijevremenih izbora.

To znači da će se o “volji naroda” ubrzo pitati opet – ali na mjestu gdje se ona zaista mjeri: na biralištima.

Mandat nije privatna svojina pobjednika, nego javno ovlaštenje koje postoji samo dok traju uslovi propisani zakonom. Izborni okvir precizno određuje i slučajeve prestanka mandata te ovlašćuje CIK da o tome odlučuje i dodijeli zamjenski mandat.

Stoga tvrdnje da CIK “nije nadležan” ne stoje – ista institucija je dodijelila mandat poslije izbora i sada utvrđuje njegov prestanak kada je nastupio zakonski razlog.

Politički narativ koji svako procesuiranje visokog funkcionera pretvara u napad na čitav narod godinama je poznata matrica polarizacije. Ovdje, međutim, nije riječ o kolektivnoj kazni, nego o individualnoj presudi i njenim pravnim posljedicama.

I da ironija bude potpunija: Dodik je sam tražio otkup zatvorske kazne, što faktički priznaje presudu u tom dijelu – ali bi referendumom poništio njene političko‑pravne posljedice. Ne ide zajedno.

Referendum je političko sredstvo za pitanja iz nadležnosti onoga ko ga raspisuje, ali ne i čarobni štapić za brisanje pravosnažne sudske odluke. Vladavina prava počiva na hijerarhiji: sudovi sude, izborna administracija sprovodi zakone, parlamenti donose propise.

Venecijanska komisija godinama naglašava da referendum mora poštovati ustavni poredak i ne može služiti koncentraciji vlasti niti razgradnji institucionalne kontrole.

Ako žalba protiv odluke CIK-a ne uspije, slijedi izborni ciklus. Politički, vlast u RS koristi narativ “svi protiv nas – mi protiv svih”, nudi “nacionalno jedinstvo” i traži potvrdu na plebiscitu podrške vođi.

To može homogenizirati dio biračkog tijela, ali ne mijenja pravnu geografiju: mandat prestaje kad su ispunjeni uslovi, a nova volja naroda mjeri se – na izborima.

Priča o “volji naroda” ima smisla samo ako se prihvati cijeli paket: izbori, institucije, zakoni i presude. Ako je volja naroda da se ne poštuju presude, onda je, logikom apsurda, volja naroda i da se ne plaćaju porezi ili ne priznaju kazne u saobraćaju – ali to ne oslobađa nikoga obaveze.

Demokracija nije švedski sto. Ona je meni koji smo zajedno usvojili, i koji vrijedi i kad nam se jelo ne dopada.